|
Uloga oca više nije kao u 18. ili 19. stoljeću, kada je bio(ili ga glumio) tek strogi autoritet. Bio je i hranitelj kao i danas, ali prečesto ne samo on nego s majkom. Onda su djeca prepuštena vrtićima, bakama…. Danas, biti otac znači biti emocionalni inženjer i sigurna luka. Psihološke studije da oca ne čini samo genetski kod, nego prisutnost u obitelji. A kako kada je stalno na poslu, van doma?
Majka djetetu pruža prvi osjećaj pripadnosti, nježnosti, topline, otac bi trebao biti taj koji mu otvara prozor u svijet. Današnje škole su čista forma. Nekoć bijahu „škole za život“. Zato je potrebo vratiti pravu očevu ulogu – da osjeti koji je potreban stav, kakav stil odgoja da bi poticao djetetovu želju za istraživanje. Otac i primjerom uči dijete kako se može i treba nositi s porazom, poteškoćama tako razvijati kod djeteta/djece otpornost na životne poteškoće, da ne kažem oluje. Uključeni muškarca u obitelj nije "pomoć" supruzi, nego zajedničko građenje temelja gdje se gaji ravnopravno partnerstvo, a ne da se snaga mjeri zapovijedanjem umjesto služenjem onima koje voli. Bilo da guli krumpir, pomaže u učenju ili pruža tihu podršku u teškim trenucima, muškarac današnjice pokazuje da je prava muževnost u pouzdanosti. Ima takvih, ali ih se još uvijek onda smatraju „papučarima“, zar ne? Poput svetog Josipa, koji je šutke i neumorno čuvao ono najsvetije, današnji otac je onaj koji u dom treba unositi mir. Da je stabilna osoba koja sprječava da obitelj „pregori“ pod pritiscima modernog života. Sve je izokrenuta, ali nije najveća pobjeda postizanju uspjeha u vanjskom svijetu, nego u sjaju, u radosti, povjerenju u očima djeteta. Ako dijete osjeti da uz sebe ima stijenu na koju se može osloniti onda je takav otac slika današnjeg sveca - Josipa.
Svim Josipima, Jozama,Josipama, Pepama i Pepicama i onima koij nose ime sveca – sretan imendan!
|