Pročitao sam članak i koliko vidim sasvim u skladu sa katoličkim nauka KKC - razmišljam na tom tragu da li ja kao svećenik, koji sam se obvezao na celibat, griješim ako osjećam ljubav prema nekoj ženi. I ta ljubav nikako ne ulazi u "praktićni dio moga života?" Smijem li ja nekoga voljeti? I ako nekoga volim da li kršim time bilo koji zakon? Pa i Božji!

Baš me zanima pročitati mišljenje!

I ja sam ga pročitao i mislim da nije nikako u redu sa katoličkim naukom.

Fizičko sjedinjenje se dogodilo, tu nema govora, imaju ljudi troje djece.
Da li se duhovno sjedinjenje dogodilo?
Ako muškarac nema želje za ženom, već to radi zato što bi to tako trebalo biti.

Rasprave radi, recimo da sam zaljubljen u udanu ženu. Za nju se nikako ne mogu oženiti, ona čak ni ne zna da je volim i želim brak s njom.
Ali kako ja zaista želim brak i smatram da se ljudi ostvaruju u braku, a tu udanu ženu ne mogu imati, da li mi je dozvoljeno da se oženim za neku drugu koja me ne privlači, čisto zato da bi bio u braku.
Čak sam joj i priznao da me ne privlači, već da me privlači "ona" udana žena, i ona se slaže s takvom situacijom.
Da li je taj brak valjan, odnosno da li je valjan sakrament.

Da li je taj brak valjan, odnosno da li je valjan sakrament.

Nadam se da je analogija prihvatljiva.

Možda je to moja manjkavost, ali ne mogu razumjet kako muškarac može imati spolne odnose sa ženom, a privlače ga muškarci - u konačnici i fiziološki? Isto tako ne razumijem kako žena može živjet u braku s muškarcem (i naravno imat spolne odnose) znajući da ga privlače muškarci? To mi nije jasno na dva kolosijeka - na psihološkom i tjelesnom. Na duhovnom mi je jasno ukoliko osoba prihvaća to kao žrtvu, odnosno brak koji nema erosa, nego caritas (mislim da je ovako jasnije), hm... meni ne ide. Bilo bi mi drago da mi netko razjasni.

Ne razumijem niti ja sve to kao što ne razumijem i muškarce koji varaju svoje žene s drugim ženama i govore da ih ipak vole. Zapravo se ne trudim to shvatiti jer nisam siguran kako to uopće mogu shvatiti no, mislim da je mjerodavno to što je čovjek u članku rekao da mu to uspijeva. Na nama je hoćemo li to prihvatiti kao mogućnost ili nećemo, ako nećemo koje su druge opcije za osobu sa homoseksualnim sklonostima?

Moram priznati kako mi nije sasvim jasno koje manifestacije ulaze pod pojam "duhovno sjedinjenje" te koliko je ono prisutno i kod ostalih parova? U opisanom slučaju su muž i žena sjedinjeni kako u odgoju djece tako i vjeri pa ne znam koja to dimenzija fali odnosno traži li se u ovom slučaju nešto što se uobičajeno ne traži od ostalih bračnih drugova?

Ponovio bih pitanje koja sam prije uputio, ali je izostao odgovor na njega: Što bi bilo primjereno za katolika sa homoseksualnim sklonostima u takvoj situaciji?

Što se tiče nekakvih priča o ljubavi kao isključivom kriteriju za brak (zanimljivo je da su to neprestano ponavljali protivnici referenduma o braku)

goran je napisao/la:
Da li je taj brak valjan, odnosno da li je valjan sakrament.

Da, valjan je i ne bi se takav brak mogao proglasiti ništavnim pred crkvenim sudom.

a da ne govorimo o prošlosti kada je bilo uobičajeno ugovaranje brakova te bi se tim stavom svi takvi brakovi proglasili nevažećim, neuspješnim itd. Što svakako nije istina.