tvina je napisao/la:
često mi se čini da se drugi mnogo bolje nose s time koji nisu u braku..kako to npr.neki vjernici koji žive sami pa često kažu kako bi išli i u svečenike il časne sestre i sl...
Jednom smo na vjeronauku pitali vjeroučitelja (franjevca) je li moguće takvo suzdržavanje i što je onda s požudom, pa nam je rekao da se jednostavno ta strast (energija) usmjerava u nešto drugo, u aktivnosti koje su konstruktivne i izgrađujuće. Čovjek koji nije u braku nije kriv kada taj nagon osjeti, nego je odgovornost što s time učini. I u braku tijekom godina može požude nestati, ali ljubav mora ostati jer je ona važnija. Netko se može odreći braka i obitelji (jer nemaju svi Božji poziv za ženidbu), ali ljubavi prema konkretnom čovjeku (bližnjemu) ne smije se odreći nitko.
Nekako mi ovdje na pamet pada primjer bl. Ivana Merza. Kako je moguće živjeti takav život? Jednostavno drugačije nego što sugeriraju mediji i društvo. Životni stil je ovdje bitan: disciplina (tijela, uma, srca), posvećivanje radu, po mogućnosti svakodnevno prisustvovanje sv. Misi, tjelesna aktivnost, molitva…
I danas ima puno vjernika koji nisu u braku (iako se često naglašava samo važnost obitelji), ima onih koji su baš zbog toga i više angažirani na poslu, u župi ili npr. u politici, imaju brojne duhovne plodove, pa se ponekad treba reći da i to pred Bogom ima svoju vrijednost i smisao. I takav život je moguć. Bog je sve providio.