Katolički odgovori

Možda bi bilo dobro otvoriti novu temu.

I zajednice su Crkva. I sigurno što više ljudi biva obuhvaćeno tim zajednicama koje žive u svijetu "radikalno" kršćanstvo to je bolje za Crkvu i pomaže njezinom rastu.
Konkretno poznajem dosta bračnih parova iz neosa koji imaju od petoro djece pa naviše. Meni osobno je to fascinantno svjedočanstvo. I zahvaljujući Gospodinu i njima ja sam osoljen.

Problem Crkve u velikim gradovima je taj da ti ljude s nedjeljne Mise ne poznaješ dovoljno dobro. Teško se ugledat na nekoga koga praktički sretneš samo na Misi.
Na selima je to puno lakše jer se ljudi poznaju dobro i onda ti je lako izabrati nekog i ugledati se na njega.
Ovo reformistički i elitistički je nešto konkretno za neke crkvene pokrete ili si to spomenula samo tako .

Svjesna sam da se puno kršćana ne bi moglo ni složiti oko definicije "radikalnog" kršćanstva, pa prema tome mora postojati neki zajednički put (temelj) koji određuje što je "radikalno", a što nije - i on se mora nalaziti nužno izvan svake zajednice, da bi se one mogle orijentirati prema njemu.


S ovime se slažem, jer su na selima ionako župne zajednice manje i kompaktnije, a u gradovima su potrebniji tzv. crkveni pokreti - i za zbližavanje ljudi i za lakše svjedočanstvo.


Postoje pokreti koji su sasvim konkretno reformistički, npr. Mi smo Crkva, a pomalo je i svaki drugi pokret u latentnoj opasnosti da se okreće nekim reformama ili izmjenama dosadašnjih pravila - ima primjera više...

Radikalno je danas sve što je kršćansko...otvorenost životu, predbračna čistoća, navještanje evanđelja, javno svjedočenje vjere, itd.

A što se tiče samog naziva ove teme...znači uloga i smisao pokreta u Crkvi je prije svega nova evangelizacija, put ka odrasloj vjeri, i pitanje je zašto nastaju pokreti u Crkvi? Čemu potreba za to ako je sve dobro u Crkvi?

_________________
"Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena"-bl. Ivan Pavao II.

Nekome su stvarno potrebne određene zajednice da to shvati, a netko drugi zna da je Crkva to oduvijek tako naviještala i prije nastanka tih zajednica...


U Crkvi je sve dobro , samo što su ljudi - izvan Crkve.
Prisutnost i stvaranje pokreta danas je svjetski fenomen, ne samo katolički.
U Latinskoj Americi ima primjerice na stotine tzv. karizmatskih pokreta i kultova koji uopće nisu u zajedništvu sa Crkvom, nego izvlače ljude iz Crkve da bi ih ponovno "produhovili". Kod nas je stanje malo bolje jer svaka nova zajednica mora proći ispit i mjerilo svoje crkvenosti - koliko je sama u zajedništvu s ostatkom Crkve i vodi prema njoj, drugim riječima, služi joj...

Istina, nekome su potrebne zajednice da to shvati, pa je samim time opravdano njihovo postojanje.

Prvenstveni cilj pokreta bi trebao biti u službi biskupu kao jedan od načina ostvarenja kršćanske inicijacije i permanentnog odgoja u vjeri.

_________________
"Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena"-bl. Ivan Pavao II.

Čini mi se da je u jednoj tako velikoj zajednici kao što je Crkva i puno različitosti. Normalno je i da ima puno načina kao što je uvijek bilo (samo mi se čini da mi nismo toga svjesni koliko je osobitosti bilo u pojedinim krajevima). Ono što je važno jest poslušnost Učiteljstvu i međusobno poštovanje, ali i sloboda reći i komentirati ako se negdje uočavaju stvari koje nisu dobre.
Osobno sam prošla razne zajednice u raznoj dobi svoga života i sve je to gradilo moju vjeru.

Npr. "radikalno" bi bilo da katolici ne rade nedjeljom i da ne obilaze trgovine nedjeljom.
Znamo da je u državi situacija takva kakva je, i da je teško pronaći zaposlenje. Ako mene šef uvjetuje da moram raditi nedjeljom , pristankom na rad kršim treću zapovijed. Staviti Boga prije materijalne sigurnosti u današnjem vremenu i okruženju je "radikalno".

Uloga i smisao pokreta Možda u manjim zajednicama ući dublje u svoju vjeru. A znamo da nam vjera daje život vječni.

Oko takvih stvari bi se lako složili i tradicionalno orijentirani vjernici i neokatekumeni, koji se baš i ne "miluju" recimo kad su u pitanju liturgija ili liturgijska glazba...

Evo kako jedna zajednica na rubu katoličanstva doživljava "radikalnost": http://www.veritas.hr/arhiv/arhiv/ver20 ... denjak.htm

adrijana, molio bih te da ne spominješ sada u ovoj temi neke stvari za koje postoji ta tema i počinješ neke bespotrebne rasprave, ako te nešto zanima ili muči napiši tamo.

Inače, slažem se sa ovom konstatacijom oko rada nedjeljom, da je to danas "radikalno".



Ovo podcrtano je izuzetno važno, prije svega poslušnost i poniznost svake karizme i pokreta u Crkvi papi i biskupu, i sigurno da se u svakoj karizmi može graditi vjera. Sreća je da ih i ima u KC toliko pa svatko može izabrati koja mu je najbolja za obraćenje. Svi smo mi braća po Kristu, svi smo jedno "tijelo".

Što se tiče komentiranja stvari koje "nisu dobre" mislim da to nije naš posao i ne bi trebala biti naša briga, već briga Kongregacija i ostalih koji se bave tim stvarima. Osobno me smeta kad netko komentira NP bez da zna išta o njemu, ili je čuo nešto od nekoga pa sad će on nešto ispraviti ili komentarom utjecati na nešto. Ima u Vatikanu dovoljno ljudi koji brinu o svemu tome, hvala Bogu, da se ne skrene sa puta.

_________________
"Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena"-bl. Ivan Pavao II.

Ne slažem se s ovim. Kongregacija daje upute i bdije na ispravnošću općenito - dakle statuta i sl. Međutim svima nam je jasno da je konkretan život nešto drugo. Uostalom to često vidimo i u liturgiji - npr. prijenos mise u nedjelju - na starom oltaru cvijeće. Propis je jasan, ali očito onome tko je uređivao crkvu nije poznat ili ga nije briga. E toga ima svugdje i onaj tko zna treba reći kad nešto nije u redu.

A ja bih tebe zamolila za praćenje i razumijevanje tuđih postova. Kad sam napisala opasku da se svi katolici danas ne slažu oko toga što je radikalno, imam valjda pravo potkrijepiti svoje razmišljanje primjerima. Tim više kad vidim da neki forumaši nisu shvatili o čemu je bila riječ.

Ova tema je općenito o pokretima, pa tako i o neokatekumenima - zašto ih kriti i selektirati u posebne teme? Zar nisu oni također Crkva? Ne tiče li se pojedini pokret ili skupina čitave župne zajednice? Ne svjedoče li oni u pokretu svima ostalima - u suprotnom svjedočili bi vjeru samima sebi?

Na ovom forumu barem ja nemam običaj pitanja i probleme stavljati pod tepih, ne s namjerom da nekoga omalovažim, nego zato da se netko nad time zamisli, bez ikakve uvrede ili prozivanja. Teme nisu niti zamišljene kao "osobni napadi", pa nema potrebe niti za posebnim prozivanjima niti psihologiziranjem tipa : "ako te nešto muči napiši tamo".

Hvala na razumijevanju.

A sad da objasnim prijašnji komentar: tema je dakle o ulozi i smislu pokreta u Crkvi, a ono se dovodi pod upitnik kad se u crkvenoj javnosti neki pokreti (ili skupine) međusobno suprotstavljaju i ne "trpe" se - a tada se preispituje samo crkveno zajedništvo koje postaje kušnja u kojoj se neki ljudi nažalost lome... Tako to naime zvuči u "teoriji", a praktičnih primjera koliko želiš...

Post.18 , 1-6
Izl. 15 , 1-18
Ps. 94 (95)
Ps. 120 (121)
Ps.114-115 (116)
Lk. 1 , 46-55
Ps. 67 (68)
Ps. 10 (11)

Davno sam radio Put pa mi je kući ostala pjesmarica. Kako sam je listao tako sam i prepisivao.
Vjerovatno ima ljudi kojima smetaju uglazbljeni psalmi i djelovi Svetog Pisma.

Sve u redu adrijana, shvatio sam i znam da ti nije bila loša namjera.

Stoji sve napisano.

sara, zato postoje svećenici i biskupi koji će bdjeti nad svime što je propisano i držati se pravila, ono što smo oboje naglasili prije, poslušnost Učiteljstvu.

_________________
"Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena"-bl. Ivan Pavao II.

Zanima me nešto više o isusovcima i po čemu se oni konkretno razlikuju npr. od franjevaca. Čuo sam da su isusovci, u odnosu na druge katoličke redove, na neki način liberalniji – da više naglašavaju filozofiju, obrazovanje i intelektualni rad.
Koliko je to tačno i na koji način se to vidi u njihovom načinu života i djelovanja?

U biti to nisu suprotstavljena dva reda, nego su dvije strane istog kovanog zlata koje su takve zbog različitih karizmi svojih osnivača. Sveti Franjo Asiški i sveti Ignacije Loyolski dva su svjetionika iste Crkve. Prvi je siromašni brat, serafski u ljubavi, a drugi je vojnik Kristov, neumoran u poslušnosti i redu. I jedan i drugi ustali bi protiv duha ovoga svijeta koji hoće vjeru svesti na osjećaj, a istinu zamijeniti ljudskim mišljenjem. U svome vremenu obojica su stali pred zabludu: Franjo pred oholost bogatstva i mlakosti, Ignacije pred zablude reformacije. U našem vremenu, zajedno bi ustali protiv modernizma tj. zablude koja pod krinkom progresivizma razara jedinstvo i nauk svete Katoličke Crkve.