Ne može se ignorirati ono što Benjamin kaže:
Citat:
jer na što bi sličila karizma Neokatekumenskoga puta kad bi im svaki biskup propisivao što će i kako pjevati u njegovoj biskupiji?
Pri tome ne mislim samo na pjevanje. Dakle, posve je jasno da je Neokatekumenski put podložan Crkvenoj hijerahiji (i u tome se kako je Barnaba lijepo primijetio, pozitivno ističe) kako onoj općoj tako i lokalnoj. tj svaka je zajednica direktna podložna župniku i mjesnom ordinariju.
Međutim, papa lijepo moli da se u susret karizmama ide s velikim razumijevanjem i ljubavlju te da mjesni biskupi paze da se karizma čuva. E sad, kad bi se pokušalo sve izjednačiti s postojećim čemu bi onda bila nova karizma? Nije li znakovito da je Papa odobrio izmjene u liturgiji kao i izjednačio subotnju večernju Euharistiju s ostalim nedjeljnim slavljima župe? To su novosti koje su važne za ovu karizmu i papa to uviđa.
Kod karizmi, novih, uvijek postoji ponešto poteškoća s obje strane. Sa strane karizme postoji opasnost izdvajanja, a sa strane biskupa postoji problem nepriznavanja karizme te prisilnog "uklapanja".
Postoji jako puno konkretnih problema vezanih uz NP koji su isključiva posljedica nerazumijevanja sa strane biskupa i župnika. Pojedinih, naravno.
Primjerice, u jednom gradu samo dva-tri župnika prihvaćaju osnivanje neok. zajednica i onda se naravno događa da ljudi koji žele sudjelovati na NP moraju ići u drugu župu. Onda se prigovara da neosi ne sudjeluju u župi a možda ih je 40 % odasvuda. I ljudi bi zaista trebali se ponekad polomiti da na sve stignu: u svoju matičnu župu, u zajednicu, i u župu koja ih je u zajednicu primila. I onda se ljudi kače na takve stvari da bi upirali prstom: Eto kakvi su. Umjesto da pogledaju živote tih ljudi, oslanjajući se na Isusov kriterij: Po plodovima ćete ih njihovima prepoznati.
Ovo samo spominjem kao primjer, jer se zapravo u kritikama na NP uglavnom vrti oko nebitnih ili manje bitnioh stvari a bitne se posve ignorira.