U popularnoj duhovnosti rijetko ćete naići na pojam duhovne samoobmane ili duhovnog samozavaravanja. Nije zgodno reći nekome da griješi jer je i sam pojam pogreške ili grijeha nepoznat u popularnoj duhovnosti. Popularna duhovnost je ustvari samopomoć u religijskom pakiranju. To je duhovnost bez autoriteta, bez objektivnog mjerila istine. U njoj je sve relativno i svatko je sam sebi sudac. To nije put preobraženja čovjeka nego aktivnost kojom se ljudi bave. Ukratko, to je duhovnost kojom se ljudi bave, a ne život koji žive. To je duhovnost kao hobi, na razini tečaja pilatesa ili odlaska u teretanu. U takvom pristupu nema prostora za govor o duhovnim zabludama jer se polazi od pretpostavke da sve što se događa u čovjekovoj nutrini mora biti dobro i istinito samo zato što je osobno iskustvo.
Duhovna prelestNo tko dublje traga susrest će se s pojmom koji je potpuno odsječen iz modernog govora o duhovnosti. Ta riječ dolazi iz asketske baštine kršćanstva i teško se prevodi na suvremeni jezik. Riječ je o terminu prelest. Što je prelest i kako je prepoznati.
Staroslavenska riječ prelest dolazi iz ruske i šire slavenske monaške tradicije istočnog kršćanstva i označava vrlo precizan duhovni fenomen koji se teško prenosi u hrvatski bez gubitka značenja. Klasični prijevodi zvuče previše slabo ili previše psihološki, a prelest je specifično duhovna obmana s teološkom dubinom i demonološkom pozadinom.
S pojmom prelest susreo sam se čitajući o Isusovoj molitvi koja je osnovna molitva hesihastičke tradicije na Svetoj gori Atos u Grčkoj. Praktikante Isusove molitve osobito se upozorava na mogućnosti duhovne zasljepljenosti, odnosno duhovne prelesti. U pravoslavnoj monaškoj tradiciji prelest je središnja tema problematike duhovnog života. Na isti problem ukazuju i spisi katoličkih mistika. Iako ne koriste tu riječ, niti imaju jednoznačnu riječ za pojam duhovne zaslijepljenosti u katoličkoj mistici također se ukazuje na mogućnosti duhovne zablude.
Sveti Ivan od Križa, Ignacije Loyola upozoravaju a Toma Kempenac u djelu „Nasljeduj Krista“ jasno piše:
Citat:
„Kad ti se čini da si nešto veliko postigao, tada si najbliži padu.“
Sebevid kao duhovna zaslijepljenostPokušao bih ovdje riječ prelest prevesti na hrvatski jezik.
Pojam ‘duhovna zaslijepljenost’ najbliži je izvornom značenju i koristi se u nekim prijevodima pravoslavne literature. Pošto je riječ teološki specifična, možda je bolje stvoriti hrvatski termin koji nosi istu težinu kao prelest. Na ideju prelesti treba gledati kao na oblik iskrivljenog duhovnog vida.
Ja bih prelest preveo kao sebevid. Sebevid opisuje ne samo iskrivljenost percepcije, nego i uzrok prelesti: čovjek vidi samo sebe umjesto Boga. Prelest nije samo greška u prosudbi, nego zarobljenost samim sobom i obožavanje vlastite duhovnosti. I baš zato sebevid precizno opisuje stanje.
Kako se sebevid očituje?Rani crkveni oci i kasniji istočni i zapadni mistici detaljno razrađuju sve aspekte duhovnog slijepila koji se mogu svesti na dvije kategorije:
Zablude vanjske percepcije: One se očituju kroz razna izvanredna iskustva koja čovjeka zavode. Osoba može tvrditi da ima viđenja ili da čuje glasove koji joj se predstavljaju kao božanski autoritet. Može doživljavati snažne psihofizičke senzacije ili ekstatična stanja koja tumači kao djelovanje milosti ili božanske energije. Brojne religijske zablude i pseudo duhovna učenja nastala su upravo iz takvih opažajnih zabluda.
Zablude svijesti: zbog pogrešne vanjske percepcije i krivih umnih pretpostavki osoba donosi krive zaključke. Unutarnja iskustva vlastite svijesti tumači kao iskustva Božje blizine. U tom obliku sebevida osoba ima lažno iskustvo temelja stvarnosti, odnosno krivo ga interpretira. Sveti Ivan Ljestvičnik kaže: „
Citat:
Onaj koji misli da zna sve o Bogu, već je u prelesti.“
Uzroci sebevidaGlagol ‘vidjeti’ u nekim slavenskim jezicima znači i znati. Kako su slavenski jezici dio indoeuropske grane jezika sa zajedničkim korijenom tako nije strana povezanost sa sanskrtskim pojmom Veda. Vede znače znanje, a u tom kontekstu i sebevid se može objasniti i kao znanje sebstva. No, to nije samospoznaja, to je upravo suprotno. U stanju sebevida osoba svoje sebstvo doživljava kao izvor svega, kao cilj znanja. To je pravi opis luciferijanskog pada kada se zamišlja da si izvor svijetla, a ne da si obasjan. Sebevid i dobar opis istočnog-primarnog grijeha u teološkom smislu. Osoba okrećući lice Stvoritelju polazi od sebe kao centra događanja i sebi podređuje svu spoznaju. Uzrok sebevida je samoljublje, okretanje vektora svijesti od Boga.
Samospoznaja i sebevidO samospoznaji se danas govori kao o najvećem ljudskom postignuću. Dovoljno je, kažu, „zaroniti u sebe“ kako bi se pronašla istina. No čovjek koji se okrene sebi ne nailazi odmah na istinu, nego na slojeve svojih želja, strahova, obrana i samo opravdanja. Onaj tko iskreno pogleda u vlastitu nutrinu ne otkriva božanski sjaj, nego tamu koja traži iscjeljenje.
Samospoznaja je danas postala projekt samopotvrđivanja. Čovjek misli da se vraća sebi, a zapravo gradi novu masku i naziva je svojim pravim licem. Na tom putu lako nastaje sebevid. Umjesto da spozna istinu o sebi, čovjek počne vjerovati u iluziju koju je sam stvorio. Postaje zatvoren u sebe i prestaje razlikovati vlastitu misao od stvarnosti. Tada samospoznaja više nije put oslobođenja nego put prema vlastitoj unutarnjoj tiraniji.
Istinska samospoznaja nije moguća bez istine izvan nas. Čovjek se ne može ogledati u sebi a da ne bude prevaren vlastitom slikom. Potreban mu je izvor koji nije on sam. Tek pred istinom koja ga nadilazi čovjek može vidjeti sebe onakvim kakav jest. Zato je put prema Bogu jedini put prema istinskoj spoznaji sebe. Sve drugo je krug, vrtlog svijesti koji se vraća samome sebi. Čovjek u njemu može provesti cijeli život misleći da napreduje, a da zapravo nikada nije izišao iz zatvora vlastitih misli.
Samospoznaja bez istine vodi u sebevid. Ali onaj tko se usudi pogledati izvan sebe – taj prvi put vidi.
Login
Registracija
FAQ
Traži
