Mislim da znam od kud u teologiji dolazi to da sva živa bića imaju dušu ali zar vam se ne čini čudno da kažemo da salata ima dušu dok raste tj. dok je živa, budući znamo da su biljke jednako kao i životinje i ljudi živa bića?
Drugo, što me zanima jest što je sadržaj ili svojstvo duše ? Čovjek već u trenutku začeća ima dušu i ta duša ima svojstvo da je besmrtna. No da li ima još neka svojstva?
S druge pak strane govorimo da je neka duša plemenita, bogata...Da li ona ta svojstva ima, ili bar neku klicu već u trenutku začeća pa onda ta svojstva razvija, te da li na to djeluje okolina, odgoj... ili čak presudna - slobodna volja? Ili je možda, a to mislim da ne stoji, čovjekova duša nepromjenjiva, neovisna i nepodložna utjecajima izvana za života a tada ne bi bilo ni Raja ni Pakla.
Naime, što me potiče na ta razmišljanja?
Ako psihološke osobine čovjekove stradaju te on postane svadljiv, dementan ili čak nasilan zbog bolesti, može li se reći da je stradala i njegova duša ili ona ostaje onakva kakva je bila na svom vrhuncu? Mene, naime brine to što svi ljudi stare i neki, kao što sam doživjela, na kraju budu promijenjeni, oslabljene volje, smisla pa čak nestaje i nesebičnosti. Drugim riječima postaju svoja suprotnost... A bilo bi naopako kad bi tako završili u Nebu.
Tu sad možda prelazim u drugo područje, ali da li možemo reći da postoji razlika psihe i duše i da se one u tom teškom trenutku na neki način razdvajaju? Da li je njihova granica za života nejasna ili se točno zna što je što? Netko će reći da za Crkvu ne postoji pojam psihološkog ali onda još uvijek ostaje pitanje o (ne)promjenjivosti ili da tako kažem - nepokvarljivosti duše za života, naročito u bolesti, zar ne?
Meni bi bilo logično da se kaže da se kod jednog čovjeka psiha može promijeniti ali da duša ostaje kakva je bila na vrhuncu svog razvoja ili bar dok je bila sasvim svjesna sebe i svojih postupaka.
Hm, na svako pitanje nemam odgovor, ali imam možda na neka.
Ovako - čovjekova duša j jedna i ima svoj vegetativni, psihički i duhovni dio.
Vegetativnu dušu liječi medicina, psihičku dušu liječi psihijatrija i psihoterapija (liječnici liječe tijelo koje je od materije i duha).
Duhovni dio duše proučava hagioterapija.
Čovjek je (za razliku od životinja) psihofizičko i duhovo biće. Životinjama mu je zajednička vegetativna i psihička duša, ali onaj dio duhovne duše je svojstven samo čovjeku.
Poznati antropolog Jores (usp. Antropološka medicina) kaže da postoje tako npr. specifične ljudske bolesti koje nisu uzrokovane virusima, bakterijama, karcerogenim stvarima, nego specifičnim ljudskim uzrocima.
mariette m je napisao/la:
Treće što me zanima jest da li postoji samo jedan duh, Duh Božji...
Teško pitanje. No, ono što ja znam (usp. Ivačić: "Začetak i razvoj hagioterapije") jest da postoji spoznaja Duha Svetog u prirodi (koja čovjeka i stvorenja drži u postojanju) i postoji spoznaja DS u crkvenom i liturgijskom smislu (darovan Crkvi na Pedesetnici, posreduje spasenje i sudioništvo u Božjoj naravi).
Login
Registracija
FAQ
Traži
