Što Crkva uči o odgovornom roditeljstvu?

Često među vjernicima nailazimo na pomutnju glede crkvenog učenja o odgovornom roditeljstvu.
Najprije treba razlikovati kontracepciju koja nikada nije u skladu sa pravim odgovornim roditeljstvom od prirodnog planiranja, koje kako Crkva uči, u ispravnom rasporedu, može biti.
Kako je to uvijek slučaj, pogrešna shvaćanja dolaze sa obje strane spektra. Nerazlikovanje kontracepcije i prirodnog planiranja ne dolazi samo od onih koji žele opravdati kontracepciju, već i onih koji misle da je svaki pokušaj da izbjegnu ili odgode rađanje djece znak "slabe vjere" ili "manjka vjere u Boga". Tu je i druga grupa ljudi koji prihvaćaju prirodno planiranje ali raspravljaju o tome što predstavlja dovoljno ozbiljan razlog za to.

Utjelovljena ljubav
Ivan Pavao II u Familiars Consortio(32) naglašava "antropološku a istodobno ćudorednu
razliku što postoji između kontracepcije i korištenja ritmičkih razdobljima: riječ je o razlici
koja je mnogo važnija i dublja nego što se obično misli i koja, u konačnici, u sebi uključuje
dva poimanja osobe i ljudske spolnosti nesvodiva jedan na drugoga."
Ukratko, ta dva nepomirljiva pojma okreću se oko "utjelovljene" i "neutjelovljene" vizije ljubavi.
"Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!" (Iv 15,12) Ove Kristove riječi naznačavaju smisao života. A kako nas je Krist ljubio? "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje." (Lk 22,19). Tako se i mi u ljubavi trebamo darivati jedan drugome, i to možemo izražavati na različite načine. Ali kako papa kaže, dar "postaje najviše evidentan kada par dođe do susreta koji ih stvara 'jednim tjelom'"(Letter to families 12)

Etika o znaku
Ivan Pavao II kaže da "možemo govoriti o moralnom dobru i zlu" u seksualnom odnosu "prema tome... da li ima ili ne karakter istinskog znaka"(Theology of the Body). Ukratko, trebamo se pitati samo slijedeće pitanje: je li to autentičan znak božanske ljubavi ili nije? Seksualno sjedinjenje ima "proročki jezik" jer proklamira misterij Boga. Da bi to bilo pravo proroštvo, par mora govoriti kako Krist govori. Krist daje svoje tijelo besplatno ("Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem." Iv 10,18), bez rezerve ("do kraja ih je ljubio" Iv 13,1), sa vjerom ("ja sam s vama u sve dane" Mt 28,20) i s plodom ("Ja dođoh da život imaju" Iv 10,10).
To je ljubav koju par posvećuje u braku. Na vjenčanju ih je svećenik pitao "Jeste li došli slobodno i bez rezerve da se date jedan drugome u braku? Obećajete li vjernost do smrti? Obećajete li da ćete u ljubavi primiti djecu od Boga?" Nakon obećanja da će voljeti kako Krist voli, par utjelovljuje tu ljubav u seksualnom odnosu. Želja da se izbjegne ili odgodi trudnoća (kada za to postoji dovoljan razlog) ne protivi se tim zavjetima, već kontraceptivni mentalitet da se pod svaku cijenu učini sterilnim potencijalno plodno sjedinjenje. To mijenja znak božanske ljubavi u protu-znak.

Poštivanje utjelovljene ljubavi
Da li respekt za utjelovljenu ljubav znači prepustiti broj rađanja djece u potpunosti "zgodi"? Ne, u pozivu parovima na odgovornu ljubav, Crkva ih zove također na odgovorno roditeljstvo.
Pavao VI je jasno izrekao da "primjenjuju odgovorno roditeljstvo oni koji razborito i velikodušno odluče imati veliku obitelj, ili oni koji zbog ozbiljnih razloga i s poštivanjem moralnih zakona odluče da nemaju djece kroz određeno vrijeme ili čak na neodređeno vrijeme."(HV) Dakle velike obitelji trebaju proisteći kroz razboritu odluku, ne "zgodu", a potrebni su ozbiljni razlozi i poštivanje moralnog nauka da se trudnoća odgodi ili izbjegne. Crkva uči da je jedini moralno dopušten način planiranja obitelji "samokontrola".

Povjerenje u providnost
Dakle, što sačinjava "ozbiljan" razlog da se izbjegne trudnoća? Ovdje se diskusija obično zagrije. Ako se pažljivo ne traži ispravno mišljenje, dolazi do zabluda u obje krajnosti.
Primjer jedne takve zablude je "hiper-pobožna" zamisao da ako par stvarno vjeruje u providnost, nikad neće tražiti da odgode rođenje djeteta. To jednostavno nije učenje Crkve. Kako je Karol Wojtyla primjetio, u nekim slučajevima "povećanje u broju djece bilo bi neuskladivo sa roditeljskom dužnošću"(Love & Responsibility 243). Stoga, kao što je također potvrdio, planiranje obitelji "u određenim okolnostima može biti dopušteno ili čak obaveza"(Person & Community 293).
Nesumnjivo je da trebamo vjerovati u Božju providnost, ali treba izbjeći zabludu "providentalizma". Kada je Sotona napastvovao Isusa da skoči sa hrama, bio je u pravu kada je rekao da će Bog providjeti za njega. Čak je i citirao Sveto Pismo! Ali Isus je odgovorio sa drugom istinom iz Pisma: "Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" (Lk 4, 9-12).
Par koji se bori da providi za svoje postojeće dijete trebao bi isto tako ne stavljati Boga na test. Danas je poznavanje ciklusa plodnih i neplodnih dana dio Božje providnosti. Tako se par koji odgovorno upotrebljava te dane pouzdaje u Božju providnost.

Sebičnost: neprijatelj odgovornog roditeljstva
Svakako je istina, da, kao i sve dobre stvari, i prirodno planiranje može biti zloupotrebljeno. Sebičnost, kao neprijatelj ljubavi, je također i neprijatelj odgovornog roditeljstva. Jasno je iz Crkvenog učiteljstva da isprazni razlozi za izbjegavanje trudnoće ne prolaze. Ili, s druge strane, od para se ne zahtjeva "život ili smrt" situacija da bi planirali obitelj.
U odlučivanju veličine obitelji, II Vatikanski uči da roditelji trebaju "sporazumno i zajedničkim nastojanjem stvoriti sebi
ispravan sud imajući pred očima svoje osobno dobro i dobro već rođene djece ili djece za
koju predviđaju da će se još roditi; prosudit će i materijalne i duhovne prilike svoga stanja;
vodit će, konačno, računa o dobru obiteljske zajednice; o potrebama vremenitog društva i
same Crkve."(Gaudium et Spes 50). U uvjetima ograničavanja veličine obitelji Humanae Vitae uči da "prihvatljive osnove za raspoređivanje rađanja" mogu nastati iz "psihičkog ili tjelesnog stanja muža ili žene ili iz vanjskih okolnosti".
Crkveno vodstvo je namjerno široko. Obaveza je svakog para da primjeni ova osnovna načela na njihovu određenu situaciju. Moralne dileme su mnogo lakše kada netko povuče crtu za nas, ali, kako II Vatikanski kaže: "U krajnjoj liniji taj sud moraju donijeti sami bračni drugovi pred Bogom."
Začuđujuće je rasprostranjena ideja da par mora dobiti "dozvolu" od svećenika da bi odgodio trudnoću i ona nije samo pogrešna, već pokazuje ozbiljnu pomutnju o prirodi moralne odgovornosti. Ako je par nesiguran u svoju motivaciju, svakako je preporučljivo da traže razborit savjet. Ali Crkva stavlja odgovornost za odluku na ramena bračnog para.
U ovoj točki tu je još jedan, puno suptilniji i malo diskutiran oblik sebičnosti koji se također sukobljava sa odgovornim roditeljstvom. Jedan par imao je nekoliko djece u vrlo malim razmacima. Roditelji su ispravno prihvatili svako djete kao božanski blagoslov i napravili sve što mogu da vole i brinu za njih. Pa ipak, majka, emocionalno iscrpljena nakon trećeg djeteta, željela je veće razlike između djece još od onda. Ispostavilo se da je razlog što nisu rasporedili trudnoće bio što se muž sebično nije želio (ili mogao) suzdržati.
Ovdje, što na površini može izgledati kao velikodušnost, kada se pogleda izbliza, zapravo pokazuje propust da se živi po nauku Crkve. Poanta je, da bi roditeljstvo bilo odgovorno, odluka da se odgodi ili uključi u seksualno sjedinjenje kroz plodno razdoblje ne smije biti motivirana sebičnošću.

Zaključak
U suprotnosti sa svjetovnom "neutjelovljenom" vizijom ljubavi, Crkva uči da materija znači. Što radimo s našim tijelima odražava naše najdublje uvjerenje o nama, Bogu i značenju ljubavi. Crkveno uravnoteženo učenje o odgovornom roditeljstvu je božanski dar darovan da sačuva najvišu vrijednost tog znaka. Neuravnoteženost u oba smjera treba izbjegavati ako želimo osigurati vjernost znaku bračne ljubavi i objavu božanskog misterija u svijetu.

 

Prema članku Christophera Westa: "What the Church Really Teaches about Responsible Parenthood" (2003)