Često među vjernicima nailazimo
na pomutnju glede crkvenog učenja o odgovornom roditeljstvu.
Najprije treba razlikovati kontracepciju koja nikada nije u skladu sa
pravim odgovornim roditeljstvom od prirodnog planiranja, koje kako Crkva
uči, u ispravnom rasporedu, može biti.
Kako je to uvijek slučaj, pogrešna shvaćanja dolaze sa obje strane spektra.
Nerazlikovanje kontracepcije i prirodnog planiranja ne dolazi samo od
onih koji žele opravdati kontracepciju, već i onih koji misle da je svaki
pokušaj da izbjegnu ili odgode rađanje djece znak "slabe vjere"
ili "manjka vjere u Boga". Tu je i druga grupa ljudi koji prihvaćaju
prirodno planiranje ali raspravljaju o tome što predstavlja dovoljno ozbiljan
razlog za to.
Utjelovljena
ljubav
Ivan Pavao II u Familiars Consortio(32) naglašava "antropološku a
istodobno ćudorednu
razliku što postoji između kontracepcije i korištenja ritmičkih razdobljima:
riječ je o razlici
koja je mnogo važnija i dublja nego što se obično misli i koja, u konačnici,
u sebi uključuje
dva poimanja osobe i ljudske spolnosti nesvodiva jedan na drugoga."
Ukratko, ta dva nepomirljiva pojma okreću se oko "utjelovljene"
i "neutjelovljene" vizije ljubavi.
"Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!" (Iv 15,12)
Ove Kristove riječi naznačavaju smisao života. A kako nas je Krist ljubio?
"Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje." (Lk 22,19). Tako
se i mi u ljubavi trebamo darivati jedan drugome, i to možemo izražavati
na različite načine. Ali kako papa kaže, dar "postaje najviše evidentan
kada par dođe do susreta koji ih stvara 'jednim tjelom'"(Letter to
families 12)
Etika o znaku
Ivan Pavao II kaže da "možemo govoriti o moralnom dobru i zlu"
u seksualnom odnosu "prema tome... da li ima ili ne karakter istinskog
znaka"(Theology of the Body). Ukratko, trebamo se pitati samo slijedeće
pitanje: je li to autentičan znak božanske ljubavi ili nije? Seksualno
sjedinjenje ima "proročki jezik" jer proklamira misterij Boga.
Da bi to bilo pravo proroštvo, par mora govoriti kako Krist govori. Krist
daje svoje tijelo besplatno ("Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga
sam od sebe polažem." Iv 10,18), bez rezerve ("do kraja ih je
ljubio" Iv 13,1), sa vjerom ("ja sam s vama u sve dane"
Mt 28,20) i s plodom ("Ja dođoh da život imaju" Iv 10,10).
To je ljubav koju par posvećuje u braku. Na vjenčanju ih je svećenik pitao
"Jeste li došli slobodno i bez rezerve da se date jedan drugome u
braku? Obećajete li vjernost do smrti? Obećajete li da ćete u ljubavi
primiti djecu od Boga?" Nakon obećanja da će voljeti kako Krist voli,
par utjelovljuje tu ljubav u seksualnom odnosu. Želja da se izbjegne ili
odgodi trudnoća (kada za to postoji dovoljan razlog) ne protivi se tim
zavjetima, već kontraceptivni mentalitet da se pod svaku cijenu učini
sterilnim potencijalno plodno sjedinjenje. To mijenja znak božanske ljubavi
u protu-znak.
Poštivanje
utjelovljene ljubavi
Da li respekt za utjelovljenu ljubav znači prepustiti broj rađanja djece
u potpunosti "zgodi"? Ne, u pozivu parovima na odgovornu ljubav,
Crkva ih zove također na odgovorno roditeljstvo.
Pavao VI je jasno izrekao da "primjenjuju odgovorno roditeljstvo
oni koji razborito i velikodušno odluče imati veliku obitelj, ili oni
koji zbog ozbiljnih razloga i s poštivanjem moralnih zakona odluče da
nemaju djece kroz određeno vrijeme ili čak na neodređeno vrijeme."(HV)
Dakle velike obitelji trebaju proisteći kroz razboritu odluku, ne "zgodu",
a potrebni su ozbiljni razlozi i poštivanje moralnog nauka da se trudnoća
odgodi ili izbjegne. Crkva uči da je jedini moralno dopušten način planiranja
obitelji "samokontrola".
Povjerenje
u providnost
Dakle, što sačinjava "ozbiljan" razlog da se izbjegne trudnoća?
Ovdje se diskusija obično zagrije. Ako se pažljivo ne traži ispravno mišljenje,
dolazi do zabluda u obje krajnosti.
Primjer jedne takve zablude je "hiper-pobožna" zamisao da ako
par stvarno vjeruje u providnost, nikad neće tražiti da odgode rođenje
djeteta. To jednostavno nije učenje Crkve. Kako je Karol Wojtyla primjetio,
u nekim slučajevima "povećanje u broju djece bilo bi neuskladivo
sa roditeljskom dužnošću"(Love & Responsibility 243). Stoga,
kao što je također potvrdio, planiranje obitelji "u određenim okolnostima
može biti dopušteno ili čak obaveza"(Person & Community 293).
Nesumnjivo je da trebamo vjerovati u Božju providnost, ali treba izbjeći
zabludu "providentalizma". Kada je Sotona napastvovao Isusa
da skoči sa hrama, bio je u pravu kada je rekao da će Bog providjeti za
njega. Čak je i citirao Sveto Pismo! Ali Isus je odgovorio sa drugom istinom
iz Pisma: "Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" (Lk 4, 9-12).
Par koji se bori da providi za svoje postojeće dijete trebao bi isto tako
ne stavljati Boga na test. Danas je poznavanje ciklusa plodnih i neplodnih
dana dio Božje providnosti. Tako se par koji odgovorno upotrebljava te
dane pouzdaje u Božju providnost.
Sebičnost:
neprijatelj odgovornog roditeljstva
Svakako je istina, da, kao i sve dobre stvari, i prirodno planiranje može
biti zloupotrebljeno. Sebičnost, kao neprijatelj ljubavi, je također i
neprijatelj odgovornog roditeljstva. Jasno je iz Crkvenog učiteljstva
da isprazni razlozi za izbjegavanje trudnoće ne prolaze. Ili, s druge
strane, od para se ne zahtjeva "život ili smrt" situacija da
bi planirali obitelj.
U odlučivanju veličine obitelji, II Vatikanski uči da roditelji trebaju
"sporazumno i zajedničkim nastojanjem stvoriti sebi
ispravan sud imajući pred očima svoje osobno dobro i dobro već rođene
djece ili djece za
koju predviđaju da će se još roditi; prosudit će i materijalne i duhovne
prilike svoga stanja;
vodit će, konačno, računa o dobru obiteljske zajednice; o potrebama vremenitog
društva i
same Crkve."(Gaudium et Spes 50). U uvjetima ograničavanja veličine
obitelji Humanae Vitae uči da "prihvatljive osnove za raspoređivanje
rađanja" mogu nastati iz "psihičkog ili tjelesnog stanja muža
ili žene ili iz vanjskih okolnosti".
Crkveno vodstvo je namjerno široko. Obaveza je svakog para da primjeni
ova osnovna načela na njihovu određenu situaciju. Moralne dileme su mnogo
lakše kada netko povuče crtu za nas, ali, kako II Vatikanski kaže: "U
krajnjoj liniji taj sud moraju donijeti sami bračni drugovi pred Bogom."
Začuđujuće je rasprostranjena ideja da par mora dobiti "dozvolu"
od svećenika da bi odgodio trudnoću i ona nije samo pogrešna, već pokazuje
ozbiljnu pomutnju o prirodi moralne odgovornosti. Ako je par nesiguran
u svoju motivaciju, svakako je preporučljivo da traže razborit savjet.
Ali Crkva stavlja odgovornost za odluku na ramena bračnog para.
U ovoj točki tu je još jedan, puno suptilniji i malo diskutiran oblik
sebičnosti koji se također sukobljava sa odgovornim roditeljstvom. Jedan
par imao je nekoliko djece u vrlo malim razmacima. Roditelji su ispravno
prihvatili svako djete kao božanski blagoslov i napravili sve što mogu
da vole i brinu za njih. Pa ipak, majka, emocionalno iscrpljena nakon
trećeg djeteta, željela je veće razlike između djece još od onda. Ispostavilo
se da je razlog što nisu rasporedili trudnoće bio što se muž sebično nije
želio (ili mogao) suzdržati.
Ovdje, što na površini može izgledati kao velikodušnost, kada se pogleda
izbliza, zapravo pokazuje propust da se živi po nauku Crkve. Poanta je,
da bi roditeljstvo bilo odgovorno, odluka da se odgodi ili uključi u seksualno
sjedinjenje kroz plodno razdoblje ne smije biti motivirana sebičnošću.
Zaključak
U suprotnosti sa svjetovnom "neutjelovljenom" vizijom ljubavi,
Crkva uči da materija znači. Što radimo s našim tijelima odražava naše
najdublje uvjerenje o nama, Bogu i značenju ljubavi. Crkveno uravnoteženo
učenje o odgovornom roditeljstvu je božanski dar darovan da sačuva najvišu
vrijednost tog znaka. Neuravnoteženost u oba smjera treba izbjegavati
ako želimo osigurati vjernost znaku bračne ljubavi i objavu božanskog
misterija u svijetu.
Prema članku Christophera Westa: "What the Church Really Teaches about Responsible Parenthood" (2003)
