Smijemo li ikoga nazivati ocem?

 

Protestanti optužuju Katolike da nazivaju svoje svećenike "ocima" iako je Isus rekao da nikog na ovoj zemlji ne nazivamo "ocem"!
"Vi pak ne dajte se zvati 'Rabbi', jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima." (Mt 23,8-9)

Kao prvo treba shvatiti smisao ovih riječi, a ne ih čitati fundamentalistički, inače ni dijete ne bi smjelo nazivati biološkog oca ocem, ni učitelja u školi učiteljem. Tada bi se izgubio i smisao tog izraza i usporedbe, jer ne bi smo mogli Oca na nebu usporediti sa odlikama zemaljskog oca ako bi on bio ukinut. U recima prije ovog, Isus govori opet o pismoznancima i farizejima koji "Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu 'Rabbi'."(Mt 23,6-7). Oni nisu ponizni službenici Riječi Božje već pohlepno traže ljudske hvale, oni su učitelji onoga što sami ne čine.

Nasuprot, da je vjera Katolika istovjetna vjeri apostola, dokazuje Sveto Pismo. Na mnogim mjestima apostoli nazivaju važne ljude "ocima" i "učiteljima".
"I Rebeka je s jednim, s Izakom, ocem našim, zanijela." (Rim 9,10)

Pavao sebe naziva učiteljem naroda:
"Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom - istinu govorim, ne lažem - učiteljem naroda u vjeri i istini." (1Tim 2,5-7)

Pavao govori da Bog postavlja ljude za učitelje:
"I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici." (1Kor 12,28)

"On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega,..." (Ef 4,11-13)

Pavao Timoteja naziva sinom, a sebe njegovim ocem:
"Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti." (2Tim 2,1-2)

"Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam uskoro poslati Timoteja (...) A prokušanost vam je njegova poznata: kao dijete s ocem služio je sa mnom Evanđelju. (Fil 2,19-22)

Dapače, Pavao sebe naziva ocem u Isusu Kristu Korićanima, dakle jasno sebe smatra i u religijskom smislu ocem cijele jedne Crkve u Korintu:

"Ne pišem ovoga da vas postidim, nego da vas kao ljubljenu svoju djecu urazumim. Jer da imate u Kristu i deset tisuća učitelja, ipak ne biste imali više otaca. Ta u Kristu Isusu po evanđelju ja vas rodih! Zaklinjem vas, dakle: nasljedovatelji moji budite. Zato upravo poslah k vama Timoteja, koji mi je dijete ljubljeno i vjerno u Gospodinu, da vas podsjeti na naputke moje, u Kristu, kako posvuda u svakoj crkvi učim" (1Kor 4,15)

Zar Pavao sebe smatra božanstvom?
Ne, već nije bio fundamentalist i znao je pravi nauk koji je Isus doveo na svijet kada je rekao "Ne zovite nikog Ocem na zemlji, jer imate Jednog Oca na Nebesima!"
Pavao nije Otac u smislu božanstva, nego otac u Kristu, jer preko njega je Korinćanima navješteno evanđelje, i njegova je briga i odgovornost da ih dalje usmjeruje na Krista.
Pavao vjernike naziva svetima (Dj. 9,32), a sebe ocem jedne Crkve. U tom duhu to čini i papa, koji je "sluga slugu božjih" (KKC, 1str.).

Dakle, ako Katolik naziva ocem (u Kristu) svojeg svećenika, ne smatra ga većim od Boga već govori o njemu u istom kontekstu kojeg su koristili apostoli u gornjim primjerima. Tako nam Riječ Božja, s jedne strane pokazuje autentični model apostolskog i svećeničkog poziva, a s druge strane moguća izopačenja. Krist nas je opomenuo da ne dopustimo nijednom ljudskom biću da postane važan kao Bog Otac ili Krist naš učitelj. Bog je naš zaštitnik i podučavatelj, naš Otac i Učitelj.
Isusove riječi iz Mt 23,8-9 uče nas da svaki oblik autoriteta, bilo u Crkvi ili u obitelji, dolazi od Boga i takva poslanja treba koristiti da služimo drugima, a ne da služimo sebi ili svome egu.