Katolicki odgovori

Klečanje pod misom

Nova "Opća uredba Rimskog misala" od 20. travnja 2000. upotpunila je već postojeće uredbe i o stajanju, sjedenju i klečanju vjernika za vrijeme mise ...Vjernici kleče samo za vrijeme posvećenja (pretvorbe); no ako je to neprikladno "zbog tijesnog prostora, velikog broja vjernika ili nekoga drugoga opravdanog razloga", onda stoje i duboko se naklone. Nova je preporuka da vjernici kleče za vrijeme čitave euharistijske molitve (kanona) u onim zajednicama gdje je to običaj. Nije prikladno da dio vjernika kleči za vrijeme čitavog kanona, a drugi dio opet samo za vrijeme pretvorbe ili se neki samo naklone za vrijeme pretvorbe. Ipak ne smije se inzistirati na striktnoj izjednačenosti.
(Iz izvještaja franjevaca trećoredaca)

O klečanju iz Glasa Koncila
(dijelovi teksta su iz rubrike Naši razgovori, Glas Koncila, broj 27 (1567), 4.7.2004)

Ovdje u Osijeku ima svećenik koji ... forsira stajanje u crkvi pod svetom misom i ne želi da se kleči, a kad počne Pretvorba, redovito govori kako ne treba klečati i uporno poziva na stajanje. Jednom je čak i viknuo: »Ustanite, što klečite ko robovi!« Kada vidi malo veću pobožnost kod vjernika, onda vidno pobjesni ...
-------------
Kao što je Gospodin na Posljednjoj večeri okupio dvanaestoricu, tako je i euharistija skup onih koji vjeruju u Krista. I već zbog te činjenice svatko se na njoj, bilo službenik na oltaru kao i svaki vjernik u klupi, mora s velikim poštovanjem odnositi prema svemu što se događa i čuvati dostojanstvo euharistijskoga slavlja. Za euharistiju mi katolici često rado kažemo da je "najsvetija radnja na svijetu na najsvetijem mjestu na svijetu". Nije li nam već samom tom tvrdnjom puno rečeno, pa i o načinu na koji bi se trebao ponašati svaki sudionik euharistijskoga slavlja?
... Kako je u više navrata poručivao i podučavao kardinal Joseph Ratzinger, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, znakovi strahopoštovanja mijenjali su se tijekom vremena. No, bitno je da naše ponašanje u crkvi i na tjelesni način izražava unutarnju sabranost i strahopoštovanje. Prije se i pričest primala klečeći, što je bilo potpuno smisleno. Danas se to radi stojeći. Ali, onda bi i to stajanje pred Gospodinom trebalo biti puno strahopoštovanja.

Što se klečanja tiče, možda je dovoljno navesti riječi blaženoga i dobroga pape Ivana XXIII: "Čovjek nije nikad tako velik kao kad kleči." Klečanje u crkvi spada u iskonske položaje starozavjetne molitve, i dalje ostaje neizostavan za kršćane. Klečanje ne bi ni u kojem slučaju smjelo nestati iz Crkve. To je po mnogima najuvjerljiviji način tjelesnoga prikaza kršćanske pobožnosti, zapravo položaj u kojem, s jedne strane, ostajemo uspravni, gledajući gore, gledajući u Boga, a, s druge strane, ipak se klanjamo. Spomenuta uredba iz Rimskog misala govori nam i o kretnjama i držanjima tijela pod misom. Tako kaže da vjernici kod svih misa trebaju stajati od početka ulazne pjesme, ili dok svećenik pristupa k oltaru, pa sve do zborne molitve uključivo; kod pjevanja "Aleluja" prije evanđelja; dok se naviješta evanđelje; kod ispovijesti vjere i sveopće molitve; zatim od darovne molitve do svršetka mise. Sjediti bi vjernici trebali za vrijeme čitanja prije evanđelja i za vrijeme pripjevnog psalma; kod homilije i dok se pripravljaju darovi za prikazanje; i još ako je zgodno, za vrijeme svete šutnje poslije pričesti. Klečati bi vjernici trebali kod posvećenja, osim ako nije moguće zbog tijesna prostora, velikog broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga.

Teologija klečanja
(iz teksta Teologija klečanja - Joseph Ratzinger, 2000.)

Postoje grupe, nemalog utjecaja, koje nas pokušavaju odgovoriti od klečanja. "To ne pristaje našoj kulturi" ili "To nije prikladno za otkupljenog čovjeka - on je oslobođen od Krista i ne mora više klečati".
Ako pogledamo u povjest, možemo vidjeti da Grci i Rimljani nisu klečali. Ali ti njihovi bogovi nisu bili Bog. Tako su oni tvrdili da je klečanje nedostojno slobodna čovjeka.
Sv. Augustin kaže da je poniženje Krista i Njegova ljubav nas oslobodila. Mi sada klečimo ispred tog poniženja.
Klečanje ne dolazi iz nijedene kulture, ono dolazi iz Biblije i spoznaje Boga. Uočavamo tri vrste koje su međusobno isprepletene: prvo prostracija (legnuti s licem prema zemlji pred golemom Božjom snagom), zatim drugo, pogotovo u Novom Zavjetu, spustiti se na koljena pred drugim, i treće, klečanje. Te tri vrste često nisu jasno razdvojene.

Prostracija
Opisujući Isusovu molitvu na Maslinovoj gori Matej i Marko opisuju da se Isus bacio na zemlju, dok Luka govori da se Isus molio na koljenima. Ta molitva je primjer nama, i po gestama i po sadržaju.
U Crkvenoj liturgiji danas prostracija se pojavljuje na Veliki petak i na zaređenje.

Spuštanje na koljena pred drugim
Ovdje će se promotriti izraz "proskynein" koji označava obožavanje na koljenima.
""Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?" On odgovori: "A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?" Reče mu Isus: "Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!" A on reče: "Vjerujem, Gospodine!" I baci se ničice preda nj."(Iv 9, 35-38)
Ovaj i još neki tekstovi Novoga Zavjeta donose na svijetlo nešto važno. Duhovno i tjelesno značenje riječi "proskynein" je istinski nerazdvojivo. Sama tjelesna gesta je nosilac duhovnog značenja. Bez tog obožavanja, tjelesna gesta bi bila beznačajna, dok duhovan čin mora po svojoj prirodi, zbog psihosomatskog jedinstva čovjeka, sebe izraziti u tjelesnoj gesti.
Ta dva aspekta su ujedinjena u jednoj riječi, jer u dubljem smislu pripadaju zajedno. Kada klečanje postaje samo izvanjsko, samo tjelesan čin, on postaje besmislen. S druge strane, kada netko pokušava vratiti obožavanje u čisto duhovnu stvarnost i odbija mu dati utjelovljenu formu, djelo obožavanja ishlapljuje, jer što je čisto duhovno je neprikladno prirodi čovjeka. Obožavanje je jedno od temeljnih činova koje djeluje na cijelog čovjeka. Zato je spuštanje na koljena pred prisutnosti živoga Boga nešto što ne možemo odbaciti.
Govoreći ovo, dolazimo do tipične geste klečanja na jednom ili oba koljena. Kod Židova su koljena simbol snage, kleknuti je, stoga, prikloniti našu snagu pred živim Bogom, potvrda činjenica da sve što imamo primamo od Njega.

Ime nad svakim imenom
Najznačajniji odlomak za teologiju klečanja je uvijek veliki himan Kristu u Filipljanima 2,6-11.Krist se u svojoj ljubavi ponizio do smrti na križu.
"Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime,
ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.
I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca."
Ovdje himan apostolske Crkve uzima riječi proroka Izaije(45,23):
"iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva,
da će se preda mnom prignuti svako koljeno"
U isprepletanju Starog i Novog Zavjeta postaje jasno da je Isus pravi Bog, ime nad svakim imenom. Kroz njega je Stari Zavjet ispunjen, te svi prigiblju koljena pred njim i klanjaju mu se kao pravom Bogu nad svim bogovima.

Kršćanska liturgija je kozmička liturgija jer se klanja pred raspetim i uskrsnim Gospodinom. Može biti da je klečanje strano modernoj kulturi, koja se je okrenula od vjere i ne poznaje više onoga pred kojim je klečanje prava, istinski potrebna gesta. Čovjek koji uči vjerovati, uči također i klečati, a vjera ili liturgija koja više nije familijarna sa klečanjem bila bi bolesna u korijenu. Tamo gdje je izgubljeno, klečanje mora biti ponovno otkriveno, da u našoj molitvi ostanemo u zajedništvu s apostolima i mučenicima, cijelim svemirom, uistinu u zajedništvu s Isusom Kristom.

	Klečanje pod misom Nova "Opća uredba Rimskog misala" od 20. travnja 2000. upotpunila je već postojeće uredbe i o stajanju, sjedenju i klečanju vjernika za vrijeme mise ...Vjernici kleče samo za vrijeme posvećenja (pretvorbe); no ako je to neprikladno "zbog tijesnog prostora, velikog broja vjernika ili nekoga drugoga opravdanog razloga", onda stoje i duboko se naklone. Nova je preporuka da vjernici kleče za vrijeme čitave euharistijske molitve (kanona) u onim zajednicama gdje je to običaj. Nije prikladno da dio vjernika kleči za vrijeme čitavog kanona, a drugi dio opet samo za vrijeme pretvorbe ili se neki samo naklone za vrijeme pretvorbe. Ipak ne smije se inzistirati na striktnoj izjednačenosti. (Iz izvještaja franjevaca trećoredaca) O klečanju iz Glasa Koncila (dijelovi teksta su iz rubrike Naši razgovori, Glas Koncila, broj 27 (1567), 4.7.2004) Ovdje u Osijeku ima svećenik koji ... forsira stajanje u crkvi pod svetom misom i ne želi da se kleči, a kad počne Pretvorba, redovito govori kako ne treba klečati i uporno poziva na stajanje. Jednom je čak i viknuo: »Ustanite, što klečite ko robovi!« Kada vidi malo veću pobožnost kod vjernika, onda vidno pobjesni ... ------------- Kao što je Gospodin na Posljednjoj večeri okupio dvanaestoricu, tako je i euharistija skup onih koji vjeruju u Krista. I već zbog te činjenice svatko se na njoj, bilo službenik na oltaru kao i svaki vjernik u klupi, mora s velikim poštovanjem odnositi prema svemu što se događa i čuvati dostojanstvo euharistijskoga slavlja. Za euharistiju mi katolici često rado kažemo da je "najsvetija radnja na svijetu na najsvetijem mjestu na svijetu". Nije li nam već samom tom tvrdnjom puno rečeno, pa i o načinu na koji bi se trebao ponašati svaki sudionik euharistijskoga slavlja? ... Kako je u više navrata poručivao i podučavao kardinal Joseph Ratzinger, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, znakovi strahopoštovanja mijenjali su se tijekom vremena. No, bitno je da naše ponašanje u crkvi i na tjelesni način izražava unutarnju sabranost i strahopoštovanje. Prije se i pričest primala klečeći, što je bilo potpuno smisleno. Danas se to radi stojeći. Ali, onda bi i to stajanje pred Gospodinom trebalo biti puno strahopoštovanja. Što se klečanja tiče, možda je dovoljno navesti riječi blaženoga i dobroga pape Ivana XXIII: "Čovjek nije nikad tako velik kao kad kleči." Klečanje u crkvi spada u iskonske položaje starozavjetne molitve, i dalje ostaje neizostavan za kršćane. Klečanje ne bi ni u kojem slučaju smjelo nestati iz Crkve. To je po mnogima najuvjerljiviji način tjelesnoga prikaza kršćanske pobožnosti, zapravo položaj u kojem, s jedne strane, ostajemo uspravni, gledajući gore, gledajući u Boga, a, s druge strane, ipak se klanjamo. Spomenuta uredba iz Rimskog misala govori nam i o kretnjama i držanjima tijela pod misom. Tako kaže da vjernici kod svih misa trebaju stajati od početka ulazne pjesme, ili dok svećenik pristupa k oltaru, pa sve do zborne molitve uključivo; kod pjevanja "Aleluja" prije evanđelja; dok se naviješta evanđelje; kod ispovijesti vjere i sveopće molitve; zatim od darovne molitve do svršetka mise. Sjediti bi vjernici trebali za vrijeme čitanja prije evanđelja i za vrijeme pripjevnog psalma; kod homilije i dok se pripravljaju darovi za prikazanje; i još ako je zgodno, za vrijeme svete šutnje poslije pričesti. Klečati bi vjernici trebali kod posvećenja, osim ako nije moguće zbog tijesna prostora, velikog broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga. Teologija klečanja (iz teksta Teologija klečanja - Joseph Ratzinger, 2000.) Postoje grupe, nemalog utjecaja, koje nas pokušavaju odgovoriti od klečanja. "To ne pristaje našoj kulturi" ili "To nije prikladno za otkupljenog čovjeka - on je oslobođen od Krista i ne mora više klečati". Ako pogledamo u povjest, možemo vidjeti da Grci i Rimljani nisu klečali. Ali ti njihovi bogovi nisu bili Bog. Tako su oni tvrdili da je klečanje nedostojno slobodna čovjeka. Sv. Augustin kaže da je poniženje Krista i Njegova ljubav nas oslobodila. Mi sada klečimo ispred tog poniženja. Klečanje ne dolazi iz nijedene kulture, ono dolazi iz Biblije i spoznaje Boga. Uočavamo tri vrste koje su međusobno isprepletene: prvo prostracija (legnuti s licem prema zemlji pred golemom Božjom snagom), zatim drugo, pogotovo u Novom Zavjetu, spustiti se na koljena pred drugim, i treće, klečanje. Te tri vrste često nisu jasno razdvojene. Prostracija Opisujući Isusovu molitvu na Maslinovoj gori Matej i Marko opisuju da se Isus bacio na zemlju, dok Luka govori da se Isus molio na koljenima. Ta molitva je primjer nama, i po gestama i po sadržaju. U Crkvenoj liturgiji danas prostracija se pojavljuje na Veliki petak i na zaređenje. Spuštanje na koljena pred drugim Ovdje će se promotriti izraz "proskynein" koji označava obožavanje na koljenima. ""Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?" On odgovori: "A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?" Reče mu Isus: "Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!" A on reče: "Vjerujem, Gospodine!" I baci se ničice preda nj."(Iv 9, 35-38) Ovaj i još neki tekstovi Novoga Zavjeta donose na svijetlo nešto važno. Duhovno i tjelesno značenje riječi "proskynein" je istinski nerazdvojivo. Sama tjelesna gesta je nosilac duhovnog značenja. Bez tog obožavanja, tjelesna gesta bi bila beznačajna, dok duhovan čin mora po svojoj prirodi, zbog psihosomatskog jedinstva čovjeka, sebe izraziti u tjelesnoj gesti. Ta dva aspekta su ujedinjena u jednoj riječi, jer u dubljem smislu pripadaju zajedno. Kada klečanje postaje samo izvanjsko, samo tjelesan čin, on postaje besmislen. S druge strane, kada netko pokušava vratiti obožavanje u čisto duhovnu stvarnost i odbija mu dati utjelovljenu formu, djelo obožavanja ishlapljuje, jer što je čisto duhovno je neprikladno prirodi čovjeka. Obožavanje je jedno od temeljnih činova koje djeluje na cijelog čovjeka. Zato je spuštanje na koljena pred prisutnosti živoga Boga nešto što ne možemo odbaciti. Govoreći ovo, dolazimo do tipične geste klečanja na jednom ili oba koljena. Kod Židova su koljena simbol snage, kleknuti je, stoga, prikloniti našu snagu pred živim Bogom, potvrda činjenica da sve što imamo primamo od Njega. Ime nad svakim imenom Najznačajniji odlomak za teologiju klečanja je uvijek veliki himan Kristu u Filipljanima 2,6-11.Krist se u svojoj ljubavi ponizio do smrti na križu. "Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca." Ovdje himan apostolske Crkve uzima riječi proroka Izaije(45,23): "iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno" U isprepletanju Starog i Novog Zavjeta postaje jasno da je Isus pravi Bog, ime nad svakim imenom. Kroz njega je Stari Zavjet ispunjen, te svi prigiblju koljena pred njim i klanjaju mu se kao pravom Bogu nad svim bogovima. Kršćanska liturgija je kozmička liturgija jer se klanja pred raspetim i uskrsnim Gospodinom. Može biti da je klečanje strano modernoj kulturi, koja se je okrenula od vjere i ne poznaje više onoga pred kojim je klečanje prava, istinski potrebna gesta. Čovjek koji uči vjerovati, uči također i klečati, a vjera ili liturgija koja više nije familijarna sa klečanjem bila bi bolesna u korijenu. Tamo gdje je izgubljeno, klečanje mora biti ponovno otkriveno, da u našoj molitvi ostanemo u zajedništvu s apostolima i mučenicima, cijelim svemirom, uistinu u zajedništvu s Isusom Kristom.