Klečanje
pod misom
Nova "Opća uredba
Rimskog misala" od 20. travnja 2000. upotpunila je već postojeće
uredbe i o stajanju, sjedenju i klečanju vjernika za vrijeme mise ...Vjernici
kleče samo za vrijeme posvećenja (pretvorbe); no ako je to neprikladno
"zbog tijesnog prostora, velikog broja vjernika ili nekoga drugoga
opravdanog razloga", onda stoje i duboko se naklone. Nova je
preporuka da vjernici kleče za vrijeme čitave euharistijske molitve
(kanona) u onim zajednicama gdje je to običaj. Nije prikladno da dio
vjernika kleči za vrijeme čitavog kanona, a drugi dio opet samo za vrijeme
pretvorbe ili se neki samo naklone za vrijeme pretvorbe. Ipak ne smije
se inzistirati na striktnoj izjednačenosti.
(Iz izvještaja
franjevaca trećoredaca)
O klečanju
iz Glasa Koncila
(dijelovi teksta
su iz rubrike Naši razgovori, Glas Koncila, broj 27 (1567), 4.7.2004)
Ovdje u Osijeku ima svećenik
koji ... forsira stajanje u crkvi pod svetom misom i ne želi da se kleči,
a kad počne Pretvorba, redovito govori kako ne treba klečati i uporno
poziva na stajanje. Jednom je čak i viknuo: »Ustanite, što klečite ko
robovi!« Kada vidi malo veću pobožnost kod vjernika, onda vidno pobjesni
...
-------------
Kao što je Gospodin na Posljednjoj večeri okupio dvanaestoricu, tako
je i euharistija skup onih koji vjeruju u Krista. I već zbog te činjenice
svatko se na njoj, bilo službenik na oltaru kao i svaki vjernik u klupi,
mora s velikim poštovanjem odnositi prema svemu što se događa i čuvati
dostojanstvo euharistijskoga slavlja. Za euharistiju mi katolici često
rado kažemo da je "najsvetija radnja na svijetu na najsvetijem
mjestu na svijetu". Nije li nam već samom tom tvrdnjom puno
rečeno, pa i o načinu na koji bi se trebao ponašati svaki sudionik euharistijskoga
slavlja?
... Kako je u više navrata poručivao i podučavao kardinal Joseph Ratzinger,
pročelnik Kongregacije za nauk vjere, znakovi strahopoštovanja mijenjali
su se tijekom vremena. No, bitno je da naše ponašanje u crkvi i na tjelesni
način izražava unutarnju sabranost i strahopoštovanje. Prije se i pričest
primala klečeći, što je bilo potpuno smisleno. Danas se to radi stojeći.
Ali, onda bi i to stajanje pred Gospodinom trebalo biti puno strahopoštovanja.
Što se klečanja tiče, možda
je dovoljno navesti riječi blaženoga i dobroga pape Ivana XXIII: "Čovjek
nije nikad tako velik kao kad kleči." Klečanje u crkvi spada
u iskonske položaje starozavjetne molitve, i dalje ostaje neizostavan
za kršćane. Klečanje ne bi ni u kojem slučaju smjelo nestati iz Crkve.
To je po mnogima najuvjerljiviji način tjelesnoga prikaza kršćanske
pobožnosti, zapravo položaj u kojem, s jedne strane, ostajemo uspravni,
gledajući gore, gledajući u Boga, a, s druge strane, ipak se klanjamo.
Spomenuta uredba iz Rimskog misala govori nam i o kretnjama i držanjima
tijela pod misom. Tako kaže da vjernici kod svih misa trebaju stajati
od početka ulazne pjesme, ili dok svećenik pristupa k oltaru, pa sve
do zborne molitve uključivo; kod pjevanja "Aleluja" prije
evanđelja; dok se naviješta evanđelje; kod ispovijesti vjere i sveopće
molitve; zatim od darovne molitve do svršetka mise. Sjediti bi vjernici
trebali za vrijeme čitanja prije evanđelja i za vrijeme pripjevnog psalma;
kod homilije i dok se pripravljaju darovi za prikazanje; i još ako je
zgodno, za vrijeme svete šutnje poslije pričesti. Klečati bi vjernici
trebali kod posvećenja, osim ako nije moguće zbog tijesna prostora,
velikog broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga.
Teologija klečanja
(iz teksta
Teologija klečanja - Joseph Ratzinger, 2000.)
Postoje grupe, nemalog utjecaja,
koje nas pokušavaju odgovoriti od klečanja. "To ne pristaje
našoj kulturi" ili "To nije prikladno za otkupljenog
čovjeka - on je oslobođen od Krista i ne mora više klečati".
Ako pogledamo u povjest, možemo vidjeti da Grci i Rimljani nisu klečali.
Ali ti njihovi bogovi nisu bili Bog. Tako su oni tvrdili da je klečanje
nedostojno slobodna čovjeka.
Sv. Augustin kaže da je poniženje Krista i Njegova ljubav nas oslobodila.
Mi sada klečimo ispred tog poniženja.
Klečanje ne dolazi iz nijedene kulture, ono dolazi iz Biblije i spoznaje
Boga. Uočavamo tri vrste koje su međusobno isprepletene: prvo prostracija
(legnuti s licem prema zemlji pred golemom Božjom snagom), zatim drugo,
pogotovo u Novom Zavjetu, spustiti se na koljena pred drugim, i treće,
klečanje. Te tri vrste često nisu jasno razdvojene.
Prostracija
Opisujući Isusovu molitvu na Maslinovoj gori Matej i Marko opisuju da
se Isus bacio na zemlju, dok Luka govori da se Isus molio na koljenima.
Ta molitva je primjer nama, i po gestama i po sadržaju.
U Crkvenoj liturgiji danas prostracija se pojavljuje na Veliki petak
i na zaređenje.
Spuštanje na koljena
pred drugim
Ovdje će se promotriti izraz "proskynein" koji označava obožavanje
na koljenima.
""Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?" On odgovori: "A
tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?" Reče mu Isus: "Vidio
si ga! To je onaj koji govori s tobom!" A on reče: "Vjerujem,
Gospodine!" I baci se ničice preda nj."(Iv 9, 35-38)
Ovaj i još neki tekstovi Novoga Zavjeta donose na svijetlo nešto važno.
Duhovno i tjelesno značenje riječi "proskynein" je istinski
nerazdvojivo. Sama tjelesna gesta je nosilac duhovnog značenja. Bez
tog obožavanja, tjelesna gesta bi bila beznačajna, dok duhovan čin mora
po svojoj prirodi, zbog psihosomatskog jedinstva čovjeka, sebe izraziti
u tjelesnoj gesti.
Ta dva aspekta su ujedinjena u jednoj riječi, jer u dubljem smislu pripadaju
zajedno. Kada klečanje postaje samo izvanjsko, samo tjelesan čin, on
postaje besmislen. S druge strane, kada netko pokušava vratiti obožavanje
u čisto duhovnu stvarnost i odbija mu dati utjelovljenu formu, djelo
obožavanja ishlapljuje, jer što je čisto duhovno je neprikladno prirodi
čovjeka. Obožavanje je jedno od temeljnih činova koje djeluje na cijelog
čovjeka. Zato je spuštanje na koljena pred prisutnosti živoga Boga nešto
što ne možemo odbaciti.
Govoreći ovo, dolazimo do tipične geste klečanja na jednom ili oba koljena.
Kod Židova su koljena simbol snage, kleknuti je, stoga, prikloniti našu
snagu pred živim Bogom, potvrda činjenica da sve što imamo primamo od
Njega.
Ime nad svakim imenom
Najznačajniji odlomak za teologiju klečanja je uvijek veliki himan Kristu
u Filipljanima 2,6-11.Krist se u svojoj ljubavi ponizio do smrti na
križu.
"Zato
Bog njega preuzvisi i darova mu ime,
ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.
I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na
slavu Boga Oca."
Ovdje himan apostolske Crkve uzima riječi proroka Izaije(45,23):
"iz mojih
usta izlazi istina, riječ neopoziva,
da će se preda mnom prignuti svako koljeno"
U isprepletanju Starog i Novog Zavjeta postaje jasno da je Isus pravi
Bog, ime nad svakim imenom. Kroz njega je Stari Zavjet ispunjen, te
svi prigiblju koljena pred njim i klanjaju mu se kao pravom Bogu nad
svim bogovima.
Kršćanska liturgija je kozmička liturgija jer se klanja pred raspetim
i uskrsnim Gospodinom. Može biti da je klečanje strano modernoj kulturi,
koja se je okrenula od vjere i ne poznaje više onoga pred kojim je klečanje
prava, istinski potrebna gesta. Čovjek koji uči vjerovati, uči također
i klečati, a vjera ili liturgija koja više nije familijarna sa klečanjem
bila bi bolesna u korijenu. Tamo gdje je izgubljeno, klečanje mora biti
ponovno otkriveno, da u našoj molitvi ostanemo u zajedništvu s apostolima
i mučenicima, cijelim svemirom, uistinu u zajedništvu s Isusom Kristom.