Jasni odgovori na suvremene dvojbe

Citati su uzeti iz knjige "Razgovor o vjeri - Jasni odgovori na suvremene dvojbe" (Joseph Ratzinger / Vittorio Messori - 1985.)

II. vatikanski sabor
" ... nemoguće je za jednog katolika svrstati se za II. vatikanski, a protiv Tridenta ili I. vatikanskog sabora. Tko prihvaća II. vatikanski sabor, onako kako je pismeno izražen i u duhu shvaćen, istodobno potvrđuje neprekinutu tradiciju Crkve, osobito dvaju prethodnih Sabora."
"Ovom 'pravom' Koncilu, ... već za vrijeme zasjedanja, a potom sve više i u post-koncilskom vremenu, suprotstavio se je tobožnji 'koncilski duh' koji je, u stvari, pravi 'anti-duh'. Prema ovom pogubnom anti-duhu ... sve ono što je 'novo' ... bilo bi uvijek bolje od onoga što je bilo ili što jest. Radi se o anti-duhu prema kojemu bi povijest Crkve trebala početi od II. vatikanskog sabora, viđenim kao nekakva nulta točka."
"Ne postoji 'pret' ili 'post' koncilska Crkva: postoji samo jedna i jedina Crkva u hodu prema Gospodinu, uvijek sve više produbljujući i sve bolje shvaćajuči poklad vjere koji joj je On povjerio."

Nada "pokreta"
"Ono što budi nadu na razini opće Crkve - a to se događa upravo u srcu krize Crkve u zapadnome svijetu - jest pojavak novih pokreta, koje nitko nije planirao, nego su niknuli spontano iz nutarnje životnosti same vjere. U njima se očituje - ma koliko neznatno - nešto kao novo vrijeme Duhova u Crkvi. ...
Mislim na Karizmatički pokret, na Kursiljo, na Pokret fokolarina, na neokatekumenske zajednice, na Zajedništvo i oslobođenje itd. Naravno, svi ovi pokreti potiču i neke probleme. Sa sobom nose, u većoj ili manjoj mjeri, i opasnosti. Ali to se događa za svaku životnu stvarnost. Sada mi se događa sve češće da susretnem skupine mladih koji srčano prianjaju uz cjelovitu vjeru Crkve."
"Ovdje se pojavljuje novi crkveni naraštaj, na koji gledam s velikom nadom. ... Naša je zadaća - ukoliko smo nositelji crkvenih službi i ukoliko smo teolozi - da ovom novom otvorimo vrata i da mu pripravimo prostor."

Narod Božji
O pojmu Crkve kao "Naroda Božjega" upozorava: "Ipak, za razliku od onoga što se misli, na taj način doista se riskira povratak unatrag, umijesto hoda naprijed. Radi se o opasnosti da se napusti Novi kako bi se vratilo Starom zavjetu. 'Narod Božji' je, prema Pismu, Izrael u svojem odnosu molitve i vjernosti prema Gospodinu. ... Ali svoj novozavjetni značaj Crkva očitije poprima u pojmu 'Tijela Kristova'. Crkva jest i u nju se ulazi ne preko sociološke pripadnosti, nego preku ucjepljenja, po krštenju i Euharistiji, u tijelo samoga Gospodina.

Znaci opasnosti
"Pojedini katekizmi i mnogi katehisti ne uče više katoličku vjeru u njezinoj složenoj harmoniji - gdje svaka istina pretpostavlja i pojašnjava drugu - već žele učiniti ljudski 'zanimljivima' (zavisno od trenutnih kulturnih nastojanja) pojedine elemente kršćanske baštine. Pojedinim biblijskim odlomcima pridaje se veća važnost jer se smatraju 'bližima duhu vremena'; drugi se, zbog suprotna motiva, ostavljaju po strani."

Euharistija
"Pojedinci liturgiju svode samo na Euharistiju, gledanu jedino pod vidom 'bratske gozbe'. Ali misa nije samo objed koji blaguju prijatelji, putem lomljenja kruha, okupljeni u spomen Gospodinove posljednje večere. Misa je zajednička žrtva Crkve na kojoj Gospodin moli s nama i za nas i nama se priopćuje. To je sakramentalna obnova Kristove žrtve. Dakle, njezina spasiteljska djelotvornost proteže se na sve ljude, prisutne i odsutne, žive i mrtve."
Govori i o opasnosti koja dovodi do pada pobožnosti klanjanja pred svetohraništem. Kaže: "Zaboravilo se da je klanjanje jedno produbljenje pričesti. Ne radi se o 'individualnoj' pobožnosti, već o nastavku ili pripremanju za zajedničku. Treba nastaviti s praksom tjelovske procesije ... koja je tako draga narodu. I ovome 'arheolozi' liturgije imaju što reći podsjećajući da takva procesija nije postojala u Rimskoj crkvi prvih stoljeća. Ponavljam ovdje ono što sam već rekao: da osjećaju vjere katoličkog naroda mora biti priznata mogućnost produbljenja, donošenja na svjetlo, stoljeće po stoljeće, svih posljedica baštine koja mu je povjerena."

Obnova u Duhu
"U srcu svijeta, okorijela racionalističkim skepticizmom, rođeno je novo iskustvo Duha Svetoga koje je poprimilo širinu obnoviteljskog pokreta na svjetskoj razini. Kada Novi zavjet piše o karizmama koje se pojavljuju kao vidljivi znakovi dolaska Duha, to više nije samo stvar povijest zauvijek gotova: ova povijest danas ponovno dobiva na aktualnosti". Ipak, Kardinalova je dužnost - ovdje kao i drugdje - ispitati i drugu stranu medalje: "Prije svega potrebno je očuvati ravnotežu, čuvati se naglašavanja samo Duha koji, kako Isus podsjeća 'ne govori sam od sebe već živi i djeluje u zajedništvu trojstvenog života." Slično naglašavanje, kaže, "može dovesti do sučeljavanja Crkve, organizirane na hijerarhiji (utemeljenoj na Kristu), i 'karizmatske' Crkve, utemeljene na 'slobodi Duha', Crkve koja samu sebe smatra uvijek novim 'događajem'."
"Spasiti ravnotežu - nastavlja - znači održati ispravnim odnos između institucije i karizme, između zajedničke vjere Crkve i vlastitog iskustva. Dogmatska vjera bez osobnog iskustva ostaje ispraznom; čisto iskustvo bez povezanosti s Crkvom je slijepo. Na kraju, nije 'mi' skupine ono što vrijedi, već veliko 'mi' univerzalne Crkve koja, samo ona, može ponuditi prikladan okvir da se 'ne ugasi Duh i zadrži ono što je dobro', kako bi rekao apostol."