Katekizam o homoseksualnosti

Ulomci i dijelovi teksta su iz članka Valentina Pozaića "Katekizam o homoseksualnosti"(*)

Uvod

Pojava homoseksualnosti, kao i neke druge pojave koje odudaraju od redovito prihvaćene i življene ljudske spolnosti, nije novost našeg vremena. Poznata je od davnina, u različitim narodima i kulturama. Ta je pojava međutim zadobila neke naročite značajke koncem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća, kao što su izlaženje u javnost i traženje, i postizanje, legalizacije takvih veza, slično braku, tražeći i mogućnost posvojenja djece. Sudeći prema trenutačnim idejnim strujanjima i pritiscima, te će se oznake samo još više zaoštravati na društvenom i zakonodavnom području.

Stajalište crkvenog nauka

Pogledajmo, što o tom predmetu kaže Katekizam Katoličke Crkve (KKC):

"Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama" (2357).[3]

Katekizam, na istom mjestu, ne daje pobliži izravni odgovor na pitanje je li to zadano stanje, sklonost, osobno opredjeljenje ili izbor. Stav se međutim može nazrijeti iz daljnjeg teksta moralne prosudbe na razini objektivnog reda:

"Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje,[4] Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni" (2357).

Istospolna sklonost vrednuje se u svjetlu činjenice da je čovjek tjelesno-duhovno biće. Ta je sklonost protivna ljudskoj naravi kako na tjelesnoj tako i na emocionalno-duhovnoj razini: u istospolnom odnosu isključena je i tjelesna i duhovna komplementarnost muškarca i žene. Katekizam spominje neizvjesnost nastanka istospolne sklonosti na psihičkoj razini, dok onu genetsku ne spominje.

"Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ta sklonost, objektivno neuredna,[6] za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije ... "(2358).

Daljnji tekst govori o moralnim obvezama samih dotičnih pojedinaca koji se nalaze u stanju označenom kao homoseksualno:

"Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja" (2358).

"Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno približiti kršćanskom savršenstvu" (2359).

Sažeto rečeno: prema KKC homoseksualnost je ne-naravna, ne-zdrava, ne-uredna sklonost, a ne zadano, determinirano stanje. Prakticiranje homoseksualnosti, gledajući u objektivnom redu, je nešto u sebi zlo, neprihvatljivo. Djelovanje pojedinca, i stanje njegove savjesti, kao i na svim drugim područjima, vrednuje se prema redovitim moralnim načelima: ovisno o stupnju njegove spoznaje i o stupnju njegove slobode, tj. o njegovom osobnom moralnom integritetu, odnosno moralnoj zrelosti. To je stajalište u skladu s crkvenom predajom. Neka druga tumačenja mogu ukazivati na neupućenost ili naivnost, ili su prešla rubikon ozbiljnosti.

Temelj i polazište

Na čemu se temelji, odakle polazi takvo stajalište crkvenog nauka? Drugi Vatikanski sabor, govoreći o braku i obitelji, i dakako o naravi ljudske spolnosti, ističe:

"Ta se ljubav posebno izražava i dopunjuje u samom bračnom činu.
Zato su čini kojima se supruzi međusobno intimno i čisto sjedinjuju časni i dostojni. Kad se obavljaju na doista ljudski način, izražavaju i produbljuju međusobno darivanje, kojim se supruzi, radosni i zahvalni, uzajamno obogaćuju (GS 49)."

"Zbog toga i kad nema djece, često puta tako željkovane, brak ostaje kao zajednica i zajedništvo čitavog života i zadržava svoju vrijednost i nerazrješivost (GS 50). "

Isti nauk nastavlja papa Pavao VI u enciklici Humanae vitae. Izlažući stav Rimokatoličke crkve, papa Pavao VI, kao vrhovni učitelj Crkve, ističe da “svaki bračni čin mora ostati po sebi usmjeren na prenošenje ljudskog života” (11), i kaže da se ta nauka temelji na neraskidivoj vezi između dvojakog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja. Tu je povezanost Bog ustanovio, i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti (HV 12).

Naravni zakon

Sve stvoreno plod je Božje ljubavi i mudrosti, usmjereno na određeni cilj u vremenu i vječnosti, slijedeći u samom sebi upisanu zakonitost i ciljnost. Stoga, govor o vrednotama i normama nije neka kršćanska isključivost, već datost zajedničke ljudske naravi svim ljudima.
“Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Taj božanski stvaralački čin, upisan u samu narav čovjeka – naravni moralni red, razlog je zašto muškarac ostavlja oca i maku, i postaje jedno tijelo sa svojom ženom. Oni više nisu dvoje nego jedno. Stvoreni od Boga i za Boga, određeni su jedno za drugo, i darovani jedno drugome kao uzajamni pomagači da tako konstituiraju čovjeka po načelu komplementarnosti tijela i duha. Djelujući protiv naravi, čovjek izaziva narav protiv sebe, na tjelesnoj i duhovnoj razini. O tome nam nedvojbeno svjedoči iskustvo iz okoliša.

Božje nakane gledom na muško i žensko u njihovom zajedničkom životu, specificirane su u knjizi Postanka u više navrata. Jedno čezne za drugim, jedno nadopunjuje drugo. Najneposrednija i najočitija Božja nakana je ona koja im zapovijeda da budu plodni i da se razmnožavaju. Ljudska bića trebaju imati obiteljsku povijest, ne samo osobnu povijest. Mogućnost prokreirati, rađati, biti suradnici Božji u stvaranju novih ljudskih života (Post 4,1) nije neko usputno ili slučajno obilježje ljudske spolne dualnosti - dvojnosti, nego temeljni vidik ljudske spolne odgovornosti, ljudskog poziva kao muško i žensko. U toj se igri ostvaruje i potvrđuje njihova komplementarnost: svatko od njih igra svoju ulogu. Homoseksualnost, nasuprot, predstavlja tip ljudskog odnosa koji ne samo da dovodi u pitanje nego poništava te uloge. Istospolni odnos je samo simulacija, izigravanje naravnog odnosa. Stoga je u temeljima neuredan način odnosa dviju osoba.

U daru vlastitoga tijela drugome, nalazi se dar sama sebe, a to uključuje dar vlastite plodnosti, vlastite sposobnosti za prokreaciju. Kada muž daruje ženi svoje tijelo - samoga sebe, on joj daruje mogući dar majčinstva. Kada žena daruje mužu svoje tijelo - samu sebe, ona mu daruje mogući dar očinstva. Zajedno u uzajamnom darivanju i primanju oni jedno drugo obdaruju stvarnom mogućnošću najizvrsnijeg ljudskog postignuća, ostvarenja – prokreacije jedinstvenog bića koje je tijelo njihova tijela i kost njihove kosti, stvorena na sliku i priliku Božju. To je postignuće, ostvarenje u naravnom redu tako izvanredno da nema ni dara ni odgovornosti s kojom bi se to moglo usporediti.

Nakon što se ne nađe čovjeku, Adamu, muškarcu, usred sveg stvorenja njemu dostojan partner, životni suputnik, Bog stvara ne drugog čovjeka-muškarca nego drugog čovjeka-ženu. Pomoć po Stvoriteljevoj mjeri i zamisli, muškarcu je žena, a ženi muškarac. Ili, kako se slikovito izrazio sidneyski nadbiskup Msgr. dr. George Pell: “God made Adam and Eve, not Adam and Steve”.[12] Crkvenu nauku u tom pogledu sažima također dokument Persona humana: "Prema objektivnom moralnom redu, čini u homoseksualnim odnosima lišeni su svoga bitnog i nenadomjestivog cilja. Sveto pismo osuđuje ih kao tešku izopačenost i čak ih prikazuje kao kobnu posljedicu napuštanja Boga". [13]

Konkretni biblijski izvještaji

Polazeći od činjenice da je homoseksualno ponašanje u domeni čovjekove slobode, dosljedno da je ono u konačnici izbor (više ili manje uvjetovan, ali ipak u biti slobodan čin) a ne prisila, determiniranost, Biblija daje na više mjesta iznimno strog sud o homoseksualnom ponašanju pojedinaca:

Lev 18,22: Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom. To bi bila grehota. 20,13: Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se lijega sa ženom, obojica bi počinili odvratno djelo. Neka se smaknu, i krv njihova neka padne na njih.

Post 19,4: Još ne bijahu legli na počinak, kad građani Sodome, mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću. 5: Zovnu Lota pa mu reknu: "Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih. da ih se namilujemo"24: Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem...

Rim 1,22: Gradeći se mudrima poludješe...26: Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako i muškarci, napustivši naravno općenje sa ženom, raspališe se pohotom jedni za drugima...32: Znaju za odredbu Božju - da smrt zaslužuju koji takvo što čine - a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine.

1 Kor 6,9: Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici...10: neće baštiniti kraljevstva Božjega.

2 Pt 4: Doista, ako Bog anđelâ koji sagriješiše ne poštedje...6-10: ako gradove Sodomu i Gomoru u pepeo pretvori, osudi i za primjer budućim bezbožnicima postavi; ako pravednog Lota, premorena razvratnim življenjem onih razularenika, oslobodi – pravedniku se, doista, dan za danom duša razdirala dok je gledao i slušao bezakonička djela onih među kojima boravljaše – umije Gospod i pobožnike iz napasti izbaviti, a nepravednike za kaznu na Dan sudnji sačuvati, ponajpače one koji u prljavoj požudi idu za puti i preziru Veličanstvo.

Iz teoloških proučavanja jasno proizlazi da "Biblija ni u kojem slučaju ne govori pozitivno o homoseksualnosti i homoseksualnom ponašanju. Takvo ponašanje uvijek je viđeno kao nered u stvorenome svijetu".[14]

Unatoč nekim pokušajima drukčijeg tumačenja Svetog pisma, u biblijskom izvještaju, kako u izvještaju o stvaranju tako i o konkretnom spolnom ponašanju, nema mjesta za teološki smisao homoseksualnog izbora i djelovanja. Stoga ne treba iznenađivati činjenica da Crkva uči da je homoseksualna orijentacija objektivno nered, a subjektivno, izabrana kao stil života, ulazi u područje grješne djelatnosti. Početna sklonost, doduše, slobodnim pristankom, izborom, usvajanjem može odvesti u stanje ropstva. No, i tada je pojedinac odgovoran za to svoje stanje.

Ima li nade?

Katoličko društvo liječnika SAD izdalo je izjavu za javnost pod naslovom Homoseksualnost i Nada.[17]. Sadržaj se izjave, i uključne nade, može nazrijeti već iz samih podnaslova: Ne rođen takav / Istospolna privlačnost kao simptom / Istospolna privlačnost je preduhitriva / U riziku, ne predodređen / Terapija. Usput napominju da se nisu koristili samo katoličkim autorima, već i onim drugima koji vjeruju u nadu i imaju iskustva opravdanja nade.

Nadu potvrđuje i utjecajan psihijatar, Dr. Robert Spitzer, sa Columbia University, poznat i razvikan kao arhitekt dijagnostičkog priručnika 1973, u kojem je homoseksualnost brisana sa liste mentalnih poremećaja. Taj je udžbenik i odluka imala presudan utjecaj na druge znanstvene odluke širom svijeta.
Sada, nakon gotovo tridesetogodišnjeg iskustva u radu sa homoseksualcima, i obmane, promijenio je Dr. Robert Spitzer svoju beznadnost u nadu terapije homoseksualnosti. Njegova promjena mišljenja izazvala je veliku buru u svijetu označenom istospolnom orijentacijom, ogorčenost donedavnih strastvenih pristalica i štićenika. On međutim javno priznaje svoju zabludu i želi je ispraviti: “Sada vjerujem da je to bilo pogrešno. Neki se ljudi mogu promijeniti i promijenili su se ... Smatram da pacijenti trebaju imati pravo istražiti svoj heteroseksualni potencijal”.[19]

Izazovi

U sadašnjem vremenu nije lako ni govoriti ni raspravljati o pojavi i praksi homoseksualnosti.
Prizivanje na toleranciju i poštivanje različnosti nije uvjerljivo dok se istodobno nastupa agresivno i provokativno. Pojedinci istospolnog usmjerenja, zahtijevajući svoja prava u ime demokracije i tolerancije, ne odlikuju se tim svojstvima, već više agresivnošću, u izboru sredstava i načina, rječnika i intonacije, diskvalifikacija, prijetnja i ironije, pojedinačno ili skupno, samo da proguraju, nametnu svoje gledište, zahtjeve. Javne ekshibicije i demonstracije idu samo u cilju samoopravdanja, ili i zavođenja, regrutiranja novih članova? Ako su agresivni pojedinci sa istospolnim sklonostima, i praksom, djelatnici formativnih profesija (učitelji, nastavnici, profesori, odgojitelji), može li se to smatrati bezazlenom okolnošću za odgoj djece i mladeži? Može li se bezobzirno prijeći preko zabrinutosti roditelja za vlastitu djecu izloženu takvim nasrtajima i usmjerenjima? Barem prema nekim zapažanjima, istospolnost je psihološko-društveno nastajnog karaktera. Do sada, unatoč glasnim najavama, nije pronađen nikakav homoseksualni gen (gay gene).[22] Kad bi istospolna sklonost bila genetski uvjetovana, onda bi jednojajčani blizanci obadva / obadvije bili homoseksualci, a što ne odgovara stvarnosti.[23] Budući da nitko nije sto posto jednog spola, oni pri rubu mogu lako biti povučeni u zabludu, u nastranost, umjesto da budu ohrabreni na putu izgradnje svoje autentične spolnosti.

I dok se ističe pravo na privatnost na području spolnosti, ona se grubo iznosi u javnost, traži se legalizacija takve sklonosti, traži se pravo na ‘brak’ i na posvojenje djece, pa i sa nakaradnim dometima. Ako nema dovoljno djece za posvojenje u normalne brakove, kojim bi se pravom i u ime kojih vrednota i prednosti, dijete osudilo na odrastanje u istospolnom braku? Je li dovoljan pristanak dvije osobe, konsenzus, pa da ono što one sporazumno čine, bude proglašeno dobrim, poželjnim i potrebnim za zajedničko dobro, za humanizaciju društva? Ako li su dotični pojedinci vjernici, a što se može čuti, pitanje postaje još teže.

Pastoral

Istospolna sklonost težak je nesporazum sa samim sobom, težak poremećaj u cjelini identiteta pojedinca. Naime, osobe s istospolnim usmjerenjem u sukobu su sa samima sobom: na jednoj je strani sasvim jasan, i neupitan, biološki (genetski) i genitalni spolni identitet, dok je nasuprot tome proturječni psihološki identitet. Proturječnost je tim više naglašena što jedni ‘izigravaju’ muškog a drugi ženskog partnera. U SAD-u, gdje je problem dulje nazočan i više naglašen, već dulje vrijeme djeluje udruga za istraživanje i terapiju homoseksualnosti.[29] Na pojavu homoseksualnosti u širim razmjerima Crkva, dakako, nije mogla ostati ravnodušna, već je razvila vrstu pastorala i za to područje.

Vjeran svome poslanju, svećenik će podsjećati da je potrebno izbjegavati grješne prigode; podsjetit će također na potrebu oproštenja i sakramentalnog liječenja u ispovijedi. Brojni terapeuti vjeruju da vjera igra ključnu ulogu u ozdravljenju istospolnih privlačnosti i spolne ovisnosti. Svećenik-ispovjednik bi trebao znati da osobe koje dolaze na ispovijed sa takvim grijesima često nose teret emocionalne boli i odbojnosti prema onima koji su ih odbacili ili povrijedili, uključujući i roditelje, vršnjake, zlostavljače; da su često žrtve ranih spolnih iskustava i trauma; da istodobno mogu trpjeti i od spolne ovisnosti; mogu biti zahvaćeni drugim duhovnim problemima kao što je zavist ili samosažaljevanje; velika većina muškaraca i žena, istospolnih sklonosti i prakticiranja, imaju siromašan odnos sa svojim očevima.

Od svećenika, se očekuje da utjelovi lik ljubaznog oca i oca razumijevanja, kao i oca jakosti i čvrstine. Nastojat će liječiti rane, buditi osjećaj povjerenja dotične osobe u samu sebe i u druge ljude. Ohrabrivati će u trenucima malaksalosti i padova. Ne će odstupati od nauka Crkve, ali će uvijek imati Isusovu sućut i spremnost, bez osude: “Idi i od sada više nemoj griješiti” (Iv 8,11), pa dogodilo se to i sedam puta (Mt 18,22). Čovjekovo je spasenje, putem pokajanja, u milosrđu Božjem.

 


[3] Za bolje razumijevanje, valja odmah upozoriti, Katekizam rabi jedan izraz za dvije pojavnosti: za mušku i žensku, u skladu s izvornim značenjem grčko-latinske kovanice: homo-seksualan: homoios = jednak / isti + sexus, sexualis. Odgovarajući hrvatski izraz mogao bi biti: istospolan.

[4] Usp. Post 19,1-29; Rim 1,24-27; 1 Kor 6,10; 1 Tim 1,10.

[6] Haec propensio, obiective inordinata – nova verzija u službenom konačnom tipskom izdanju, usp.: Cathechismus Catholicae Ecclesiae, Libreria Editrice Vaticana, Citta del Vaticano, 1997; radna verzija, izvorno na francuskom jeziku, a prema kojoj su izrađeni prijevodi na brojne druge jezike, tako i na hrvatski, glasila je: “Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih...”, a što je u sukobu s prijašnjim dokumentima: Persona humana (usp. bilj. 5) i Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima Katoličke crkve o pastoralnoj brizi homoseksualnih osoba, Vjesnik Nadbiskupije splitsko-makarske 6 (1986) 14-17. Izdavači su bili dužni, naknadno, donijeti ispravan tekst; hrvatski to nije učinio.

[11] Augustin A., Enaratio in Psalmos 57, 1; usp. KKC br. 1962.

[12] Usp.: ZENIT News Agency, May 25, 2002. Tog dana, na Duhove, skupina muških i ženskih homoseksualaca pošla je u katedrali demonstrativno, izazovno na Pričest; Nadbiskup im je odbio podijeliti Pričest i obrazložio katolički nauk u tom pogledu.

[13] Kongregacija za nauk vjere, Persona humana, br. 8, str. 12.

[14] Šolić Petar, Teologija homoseksualnsoti, Obnovljeni život 1-2 (1990) str. 48.

[17] Homosexuality & Hope (Statement of the Catholic Medical Association), Catholic Medical Association, Pewaukee, WI, 2000.

[19] Usp. kratke vijesti u američkom časopisu First Things, August/September 2001, str. 98-99; za širu informaciju upućuju na : www.narth.com.

[22] Usp.: Statement on the Gay Gene Discovery, u Peters Ted, Playing God, Routledge, New York 1997, 179-181; izjavu je potpisalo petnaest autora s područja pozitivnih i humanističkih znanosti, 17.08.1993; i kasnije studije upozoravaju da unatoč razvikanim navodnim otkrićima “gay gene” nije pronađen: Gilbert F. Scott, Developmental Biology (Fifth edition), Sinauer Associates, Inc., sunderland, Massachusetts, 1997, str. 788.

[23] Bruti Bruto Maria, Domande e risposte sul problema dell’omossessualita, Cristianaita, novmebre-dicembre 2002, 7-24.

[29] Uspostava i rad udruge, kao i niz svjedočanstava ‘ex-gay’ ljudi, može se naći na internetu, pod imenom: NARTH – National Association for Research and Therapy of Homosexuality (www.narth.com).

(*) Originalni tekst možete pročitati na adresi: www.ftidi.hr/Homosex.htm