Katolički odgovori

Pozdrav svima,

Kao što naslov govori, zanima me na koji način ste se zahvaljivali Bogu za veliku milost, npr. spasio je vas ili vaše od velike nevolje/pogibelji, ozdravili ste itd. Da li ste se odlučili na neki zavjet, post, neka posebna molitva i slično?

Ja osobno kada spoznam zahvalnost za velike milosti, želim prije svega promijeniti svoj život na bolje, odbaciti pogreške i grijehe i revnije moliti, više se davati i služiti drugima, i svjedočiti drugima za sve što mi se desilo u životu, za tu Božju ljubav.

A što je s onim da bi Gospodinu trebali uvijek zahvaljivati, ali nekada je teško, užasno teško?
Što je s onim kad bi Mu trebali reći hvala i onda kada udara liječi, ali ne možete ne upitati ga zašto je neke stvari dopustio, a znao je vaše srce i misli, i nakane?
Kako mu biti zahvalan istodobno na milostima (ta i sam naš život i sve što imamo je Njegov dar) i s druge strane vjerovati u njegovu pravednost, a u vašem životu je dopustio toliko nepravde?

Isus je one noći kad je bio predan imao snage zahvaliti makar je pred njim bila velika patnja.
Zahvalnost je lijek protiv samosažaljenja, promiče nadu u očajnim situacijama, ispunjava prazninu, podsjeća nas da smo voljeni.
Zahvalnost je test za sreću, jer ako nismo sretni ne možemo biti zahvalni. Mislim da se ne treba toliko fokusirati na druge oko nas, jer mi se sami trebamo mijenjati kroz odnos s Bogom, odnosno Bog je taj koji nas mijenja i preobražava, baš zato da bi bili istinski sretni.

Ajmo reci da se slažem.
Kao - Bog dopušta patnju za neko vece dobro i nekad ta patnja može biti plodonosna i iza nje mogu doci takve milosti da mu jednostavno nemate sta drugo nego zahvaljivat, a sve ono loše prigrlit s iskrenom radošću.

Tipa "ako je tako moralo biti, neka je bilo, sada vidim razloge i hvala ti i na tome, oprosti sto sam sumnjala u tvoju providnost".

Medutim, sto ako to nije slucaj? Bili bi licemjerni kad bi rekli da i tad covjek to mora/može prihvatit sa zahvalnoscu/radoscu jer to je uzasno tesko i malo koja dusa to uspijeva.

Ne mora nitko biti zahvalan, na to ga se ne može prisiliti jer je slobodan. To ne bi bila zahvalnost, nego nešto naučeno, primorano.
A da se ne može biti zahvalan ne mogu se složiti. Pa prije svega zahvalni smo na daru života, što nam je Bog dao život i mogućnost da se spasimo.
Papa Franjo je na vrata svoje sobe stavio natpis "zabranjeno kukanje" .
Ima situacija kada nam je teško i tada treba moliti, ali mnogi ne znaju kako moliti i misle da je to ispunjenje njihovih želja umjesto da se oni mjenjaju ili mijenjaju svoj smijer. Iz toga dolaze samosažaljenje, praznina, osjećaj nevoljenosti umjesto zahvalnosti. Jer ne možemo biti zahvalni ako sami sebe uvjeravamo da nismo voljeni, zahvalni smo kada spoznamo i prisjetimo se na tu Ljubav.

Da, pročitala sam i knjigu za koju je Papa napisao predgovor i gdje baš stoji da mu taj natpis visi na vratima. Međutim, u knjizi se govori o nečemu skroz drugačijem. Knjiga želi potaknuti ljude na promjenu života govoreći da je karakter zbir naših navika koje se mogu mijenjati. A ako ste knjigu i vi pročitali (btw mene osobno malo razočarala, očekivala sam više), mogli ste vidjeti da sam Papa u predgovoru kaže (parafraziram) kako u svijetu moramo živjeti, a ne čekati "čuda" i da živjeti evanđelje treba u svakodnevnom životu, kroz svakodnevno življenje, situacije, a ne sjediti i čekati kraj i to spasenje i ponašati se da ovaj svijet nam nije važan (jer jest).

Sjetila sam se ovog posta, točnije - ove teme viewtopic.php?f=1&t=2270
A ja... "imam sve", na tome svemu jesam zahvalna jer su se te neke stvari posložile, a nisam sretna. Osjećam jednu tupu bol koju ni ne znam objasniti, ali osjećam da neke stvari trebam riješiti, a ne mogu. Ne jer ne želim, nego ne mogu.
I jednostavno - nisam ispunjena. Nisam sretna. Sve je tako kratkotrajno i u mojim očima ništa nema tu neku vrijednost, a ono što bih željela - to nije moguće.
Što onda? Kažu da Bog stvara čežnje u naša srca i da najčešće ono što nam on stavi u srce, to i želimo (ako pokušavamo živjeti s Njim) i da nam On daje tu neku snagu da ustrajemo i onda kada se ništa ne čini dobro. Ali, što ako to nije tako? Čemu ovaj život? Čemu posao? Čemu diplome? Čemu ujutro ustajanje?

Za sve velike milosti nastojim Bogu zahvaljivati svaki trenutak.Svojim životom,mislima,riječima i djelima,tijelom,dušom i duhom.Nastojim usavršavati svoju ljubav prema Njemu i bližnjima koliko god je to u mojoj mogućnosti.
Slaba sam i griješim...

Za Deu...
Čemu ptice pjevaju ujutro tako veselo?(Mt 6,26-27)
"Pogledajte ptice nebeske!Ne siju i ne žanju i ne sabiru u žitnice,pa ipak ih vaš Otac nebeski hrani.Zar vi niste mnogo više vrijedni nego one?"

Čemu ovaj život ako ne zato da bi spoznao da si baš ti potreban ovom svijetu kao i svaki drugi čovjek na svoj način,baš sa svojim mislima,riječima i djelima,ljubavi i sposobnostima koje su samo tebi darovane da bi zajedno u Kristu doprinosio boljem svijetu.

Ne određuje te diploma.Nemaju je svi.Važno je da živiš to što jesi,da daš sve od sebe u zanimanju koje ti je također darovano.

Iz knjižice "Isuse misli Ti" koju izdaje Apostolatski centar "Sav tvoj"
"Ti si žalostan.Zašto?Zato što živiš u sebi,a ne u Bogu.Radi se,međutim da počneš živjeti u Božjoj prisutnosti.Prisjeti se:Bog je tu,ni jedan trenutak nisi bez Njega,On te vidi,On te ljubi,On sve nosi s tobom,On ti želi pomoći.Zato živi uvijek u spoznaji:Bog je prisutan,Isus je s tobom u sve dane do konca svijeta(Mt 28,20b).Ta spoznaja Njegove prisutnosti mijenja sve,a tvoje tuge nestaju."

"Više ne znaš kojim putem bi trebao ići?To nije ni potrebno znati.Učini samo sljedeći korak.Otac će ti u tome već dalje pomoći.A potom će ti Bog opet pokazati sljedeći korak.Tako čini korak po korak i konačno ćeš ustanoviti:Bog ti je pomogao korak po korak,dan za danom.On te vodio po mudrom planu koji te doveo k blaženom cilju."

Draga Dea želim ti obilje Božjeg blagoslova!

Marina, ali te spoznaje nema. Jednostavno, ono što ja radim i u čemu sam ja "uspješna" je bezvrijedno. Ono, jednostavno bih ja sva postignuća, diplome, bilo šta od toga istog trena "prodala". Niti me to ispunja, niti to želim. Realno, mislim da rijetko koju ženu istinski te stvari mogu ispuniti. Jednostavno - ne ispunja.

Ići korak po korak... pa dosta mi je toga. Ja već cca 2-3 godine idem korak po korak, čekam Ga, ali se i trudim (usp. moli kao da sve ovisi o Bogu, a čini kao da ovisi o tebi) i jednostavno - ne ide.
Toliko ne ide, da moja vjera uopće više kao da ne postoji. Zato sam rekla - na jednom drugom postu da vam se divim i da zavidim.

Draga Dea!

Jedino što mogu učiniti je moliti za tebe,žarko moliti tako da te predajem u Kristove ruke koje te s križa grle.

Dea, nitko nema sve, ali može biti zahvalan na onome što ima.
Ovo što ti pišeš podsjetilo me na SZ Propovjednika koji ponavlja "sve je ispraznost". Kad ga čitaš, vidjet ćeš slično razočaranje, zaista, bez Ljubavi sve je isprazno.
Ali što onda usrećuje, kako opisati ono što želiš i za što bi mijenjala sva dostignuća?
Ja za sebe bi to opisao kao ljubav ili još bliže Ljubav (savršenu, Božju). To potpuno usrećuje, ljubiti i biti s Bogom. Nije toliko važna diploma, dobar posao, sve je to korisno, ali bez ljubavi uvijek nešto fali, ništa od zemaljskih stvari ne može potpuno usrećiti čovjeka.
Zato se Bog objavio i dao nam put kojim trebamo ići kako bi bili stvarno sretni i ostvareni. Bog nas ljubi i želi da budemo sretni, i na tome mu uvijek možemo zahvaljivati.

Pa o tome vam govorim, prije nekoliko dana sam razgovarala s jednim svojim vrsnjakom koji je "sretniji" od mene jer on još uvijek vjeruje Njemu pa mi kaže "vjeruj" i "bit ce", koji je uspješan u onom što radi i koji (bar imam dojam) uziva u životu.
Ali kad sam ga pitala - što želis - kazao mi je: "želim sve, želim ono duboko" i to sve/duboko su pojmovi koje ustvari mi ne mozemo rijecima (pa ni ja, najveca pricalica na svitu) objasnit, ali mislim da svi mi znamo kad se i na što misli.
I onda se covjek zapita gdje je to "duboko sve" i ako Bog ispunja nasa srca, ako je Bog u životima vjernika - kako da nam nedostaje to? Što radimo krivo?