Strah je suprotan vjeri i pouzdanjuIako su mnoge (lažne) poruke pune zastrašujućih simbola, opisa i scena, ono čemu čovjek teži nije poznavanje prijeteće sudbine i budućnosti, nego pouzdanje u Božju providnost i vjera koja razgoni svaki strah.
Kako reče jedan duhovnik i psiholog:
„Konačna se bitka na putu pročišćenja sastoji u osjetnu napuštanju životne tjeskobe. Tjeskobni strah nagoni nas i nadzire više od ijednoga drugog elementa našega psihičkog života. Pod tjeskobnim strahom podrazumijevamo trajnu spoznaju kako nam prijete sile koje izmiču našem nadzoru.
…
Vođe duhovnih pokreta dosljedno priznaju kako rast u životu duha otklanja tjeskobni strah. Razlozi za strah prepoznaju se kao tlapnje, ili pak prepreke, koje su tek privremene i nadvladive. Niti jedna od velikih duhovnih religija ne gleda na izvore straha kao na nešto što posjeduje vlastitu onostranu stvarnost. A što je sa strahom od pakla? Čak se i strah od vječnog gubitka shvaća kao lišavanje vječnoga dobra, koje se temelji na odlukama donesenima u vremenu, a ne nakon ovoga života. U svakom slučaju, strah od vječnoga gubitka sveprisutan je te ga ne valja olako zanemarivati. Riječ je od jednom od najdublje ukorijenjenih strahova što ga se u tom smislu nerijetko pogrješno naziva „strahom Božjim“. No, u konačnici je to strah od onostranoga zla, koje se može pojmiti jedino u istinski dualističkoj religiji, kao što je to zoroastrizam.“ (
Benedict J. Groeschel)
Neki pak u sličnom kontekstu govore o tzv.
bolesnoj religioznosti:
„Vjerski fanatici – osobe koje žive isključivo od religioznih formi. Oni kažu da imaju viđenja, šire proroštva o smaku svijeta, govore o Bogu srdžbe, nesposobni su prihvatiti evanđeoskog Boga, ulaze u sekte. Žive u nesigurnosti i strahu, te imaju potrebu praviti privatne žrtve koje bi umilostivile Boga.
Dakle, ranjena religioznost očituje se po nezainteresiranosti za vjeru, ili nepoznavanju svoje vjere, ili u pretjeranom naglašavanju svojih religioznih formi. Ljudi ranjene religioznosti znaju biti vezani za slike, kipove, hodočašća i crkvene službenike. Skloni su parareligijskim praksama, raspačavanju tekstova i slika o tobožnjim ukazanjima, porukama, proroštvima, glasovima, i u tome se ne daju smesti.
Kao ateisti opravdavaju se općom situacijom u društvu, poslovima, zaduženjima, iscrpljenošću. Ili imaju svoju religioznost, svoje pojmove o Bogu i životu, o savjesti i moralu. Jedni su preosjetljivi i skrupulozni, a drugi neosjetljivi na glas religiozne savjesti. Oni psuju, proklinju, a opet se proglašavaju vjernicima, miješaju nacionalno i religiozno. Ili su dobrohotni, ali u vjeri se ne snalaze, ne razumiju, krivo shvaćaju, žive suprotno od Božjih zapovijedi.“ (
Tomislav Ivančić: Dijagnoza duše i hagioterapija)
