@ SlavomirAtheos se moze sam braniti, ali ne sjecam se da je zastupao tezu da se novorodjencad mladja od 12 tjedana moze ubiti.
Slavomir je napisao/la:
Vaš je moral poprilično relativan tako da vam ostaje jedan veliki problem. Kako uvjeriti nekoga da ne bude nacist? Možeš mu pričati priče, ali kao što sam već pokušao opisati, nemaš čime doći pred njega.
Ne razumijem zasto mislis da si u prednosti? Nikada nije lako u nesto uvjeravati nekoga tko se ne slaze s tobom.
Ja bih mu dosao sa svojom pricom, ti sa svojom. Mozes ponjeti i Bibliju, ja bih ponio Heinlein-a.
Zasto mislis da bi imali vise uspjeha u uvjeravanju njega, nego sto bi imali u medjusobnom uvjeravanju?
Ako bi uspjeli, to ne bi bilo rijecima i knjigama, vec djelima i mjenjajuci njegove osjecaje, ne um... tako konvertiranje funkcionira.
Slavomir je napisao/la:
Vjernik ima Boga na kojeg se veže čovjek, njegova duša, činjenica da je stvoren na sliku tog Boga, da ima dostojanstvo koje mu dolazi direktno od Boga itd.
Cinjenica? Nope. Ti imas svoje misljenje i slobodan si da ga drzis i izrazavas.
Slavomir je napisao/la:
Ateist ima jadne emocije, a nema pravo na njihse pozivati jer ja time gazi moje pravo da ih nadilazim itd.
"Jadne" emocije? ...Poceli smo zestoko, vidim.
Vidim da si pisao u zurbi, jer su neke recenice sastavljene tako da ne znam sto si tocno htio reci... Sve ok.
Kad stignes, pojasni mi zasto mislis da se nemam pravo pozvati na emocije pri uvjeravanju osobe u ispravnost nekog izbora.
Slavomir je napisao/la:
Zadatak: Probaj me uvjeriti da se sutra ne prijavim za posao u logoru smrti.
Kazem ti, tezak zadatak... Molio bih te da i ti meni odgovoris na identicno pitanje.
Kada bih bio ogranicen na uvjeravanje rijecima, i kada bih imao samo par sati, isao bih ovako:
1. stupanj - Probao bih sa svim razlozima koje ja osobno smatram uvjerljivima, cijelo vrijeme trazeci ljudskost u tebi.
2. stupanj - Slusao bih tvoje primjedbe na ono sto imam reci i pokusao bih razumjeti kako razmisljas.
3. stupanj - Pokusao bih osporiti tvoj nacin razmisljanja i na logickoj osnovi dokazati superiornost mojih razloga.
4. stupanj, ako nista od toga ne upali - spustio bih se iz idealizma na prakticni nivo: rekao bih da ti nije u dugorocnom interesu.
6. stupanj, ako te ni to ne uvjeri - plasio bih te nekom stvarnom mogucom kaznom ako to ucinis.
7. stupanj - ako postoji itko tko te moze sprijeciti protiv tvoje volje, otisao bih njima.
8. stupanj - lagao bih te: rekao bih da te ceka neizbjezna, sigurna i strasna kazna ako to napravis (cak i ako ne postoji).
9. stupanj, ako ni to ne proradi - ovisi o situaciji... ali ako sam u poziciji, mozda bih osobno poduzeo nesto da te sprijecim.
Slazem se da vjera u Boga moze biti korisna stvar za neke ljude u nekim situacijama,
ali opet, vec sam pricao o odnosu
korisnosti vjerovanja u nesto i
istinitosti tog uvjerenja:
Pristojni Gost je napisao/la:
anki je napisao/la:
Kako dokazati što je istina? Ja kažem, po učinku.
To moze biti strasno losa metoda:
Da li je
nuzno istina da cu za 3 godine
postati multi-milijarder
ako moje vjerovanje u to danas ima ucinak da sam zdrav, sretan i motiviran?
Ja u potrazi za istinom nastojim biti sto objektivniji - kao u policijskoj istrazi
(ako zamislimo detektiva koji se stvarno trudi sto bolje obaviti svoj posao i naci pravog krivca).
anki je napisao/la:
Milioni ljudi svjedoče o učinku vjere u Boga. Što mi ti nudiš, kakvu istinu?
Da li mogu vjerovati u nesto sto nije istina, ali da me to cini sretnom i dobrom osobom (ili da rezultira nekim drugim pozitivnim ucinkom)?
Tko kaze da istina mora biti korisna? Moze i ne mora.
Korisnost je operativna funkcija
lazi. Istina moze biti nekorisna i ruzna i okrutna i bolna.
Vecina ljudi ne zeli
istinu, vec ono sto "radi", ono sto je korisno: nadu, utjehu, motivaciju, stap i mrkvu.
Istina se ne moze traziti u
posljedici uvjerenja;
ako postoji, nalazi se u
podrijeklu uvjerenja.
Cak i da mislim da bi me vjera ucinila boljom osobom (sto ne mislim),
ne mogu se natjerati da vjerujem u nesto sto ne mislim da je istina.
Ne sjecam se sada koja je tocno atheosova pozicija i na sto mislis kada kazes
"fino poluriješenje: naturalistički ateizam"i ne sjecam se kako si ovo rijesio sa atheosom, ali evo mog odgovora na tvoju teoretsku dilemu
bogatasa i kineza:
(kako ono - bogatas umire odmah, a kinez za mjesec dana?)
Jednom kada su ti strasni uvijeti postavljeni kako si ih opisao...
Moralnost kineza:
Nitko nema moralno pravo utjecati na tu odluku osim samoga kineza, a ono sto on odluci, nitko mu nema moralno pravo zabraniti.
Tako, ako me pitas samo o moralnosti
njegove odluke, mislim da mu
nitko nema pravo moralno suditi, sto god izabrao.
Moralnost bogatasa:
Na prvi pogled i meni izgleda da bi bilo moralno od bogatasa da umre i pusti kineza da prozivi jos mjesec dana svog jadnog zivota.
...Jos moralnije da dade Kinezu novac prije nego umre.
Ali ne mogu moralno osuditi bogatasevu ponudu ako ne znam vise o njemu: Koliko djece bi ostalo bez oca da i on umre?
A ako se radi o nekome o kome (doslovno) ovise mnogi drugi zivoti (i on je toga svjestan)?
Da li bi tada on bio dovoljno moralno opravdan da skroji tu strasnu ponudu i prepusti kinezu tezak izbor?
Nisam spreman dati
kategoricko NE,
jer ne znam detalje i mozda je smrt obojce (u razmaku od mjesec dana) najgori ishod za sve upletene...
Mozda cak i po misljenju kineza, koji nalazi utjehu ne samo u zbrinjavanju obitelji, vec i dublji smisao u zrtvovanju za tudji zivot.
Sada, da li bi ti
kategoricki osudio izbore jednoga ili obojce ovih ocajnika, ili raskinuo njihov pakt
pun pravednickog gnjeva i uvjerenosti u ispravnost svoga stajalista... bez interesa da cujes njihove zivotne price?
Slavomir je napisao/la:
Oprez: ako bi rekli da je ispravno uzeti srčeko kinezu onda koji god odgovor da date na gornje pitanje niste uvjerljivi.
To je tvoje misljenje, ali nisam to niti rekao. Samo nisam spreman nikoga moralno razapinjati bez da su mi poznati svi faktori. Vidim da ti jesi.
Priznajem da je moj moral relevantan situaciji, da ga nemam zapisanog u kamenu i da ga revizioniram i usavrsavam dok idem.
Priznajem da njegova jezgra dolazi iz mog odgoja i da se najcesce navodim "zlatnim pravilom",
te da se mogu naci u situaciji gdje ne znam odmah sto je ispravnije (ili sto je gore), bez da razmislim.
Da li imam savrsen odgovor u koji sam uvjeren 100% za svaku moralnu dilemu za koju cujem? Ne, niti se ne pretvaram.
Mislim da svi normalni ljudi balansiraju izmedju moralnog konsekvencijalizma i moralnog idealizma; nisam iznimka.
Slavomir je napisao/la:
Nadao sam se da smo primjetili (također u mojem primjeru bogataša i kineza) kako postoje neke stvari koje su iznad razuma i da je najrazumnije njima se podložiti.
Ne znam o kojim stvarima pricas. Zamolio bih te za primjer ili barem link na post, jer nisam blisko upoznat sa svime o cemu ste ti i atheos pricali.
Slavomir je napisao/la:
Kako je to moguće ako su razum i znanost iznad svega? Možda i jesu, ali kao takvi i dalje podlježu gornjoj kategoriji i glavni nam instrument razum može biti samo ako prizna da ga nešto nadilazi i tome se pokori.
Ja na razum isto gledam kao na instrument, ali opet, ne razumijem o cemu pricas - cemu bi se to razum trebao nuzno podrediti?
I o kojoj "gornjoj kategoriji" je rijec? Mozda si mislio na nesto sto si zapisao koji red nize?
Slavomir je napisao/la:
Kada bi sada jasno razdvojio dvije kategorije, a to su razumska i ona što je nadilazi primjetio bih da nedostaje 3. najniža u koju spada ono nagonski, lovački.
Malo je onda problematično kada atheos razum trpa u lovačku prilagodbu, ali ipak takvu da je iznad svega drugog. Kao kategoriju 2 naguraš u kategoriju 3, opet ostaje na br. 1 iznad njih duh - savijest, povjerenje, prijateljstvo, nada, autorefleksija.
Osim sto ne znam sto je to sto "nadilazi", ne razumijem niti sta je to sto dijelis --- kategorije
cega?
Tu si naveo svjesne i podsvjesne kognitivne procese, nagone i reflekse, medjuljudske odnose, ubacio rijec duh (metafizika)... Ruska salata.
Mogu nagadjati, ali urodilo bi nesporazumima i gubitkom vremena... Objasni mi
sto je to sto kategoriziras i po kojem
kriteriju.
Slavomir je napisao/la:
Kako je onda razum i dalje iznad svega? Kako je onda uz prihvačanje svega što razum nadilazi prihvatljivo odbaciti religiju? Religiju možda i da, ali Boga odnosno onaj dio sebe koji poznaje Boga, intuitivno o njemu misli? Ne čini li vam se da je jednako nepošteno kao odbaciti bilo što drugo što nadilazi razum?
Nadilazi razum... na kojem to polju? U kojem
sportu (ako ces lakse razumjeti)?
Ako igras stolni tenis, da koristit ces i inteligenciju, ali uvelike ces se oslanjati na godinama uvjezbavane refleksne pokrete.
Ako se zelis spontano izraziti plesom, neces naprezati mozdane vijuge, vec ces se voditi intuicijom i strascu.
Ako se boris golim rukama za goli zivot u neredima na ulici, bitni ce biti efekti adrenalina i otpor panici.
Ako si zaljubljen i setas se sa curom pored mora i samo zelis biti u momentu, osjecati ljubav i davati je, razum je suvisan.
Ako prosudjujes moralnu dilemu sa kojom se do sada nisi susreo, moras imati empatije prije nego uljucis logiku i pravila.
Ako ogajas sina i ucis ga necem specificnom, sto god da je sadrzaj lekcije, mora se osjecati voljenim.
Ako prakticiras meditaciju, um koristis na nacin za koji nije bitno koliko si inteligentan ili logican.
Ako trazis objektivnu istinu... na mjestu zlocina, u laboratoriju, bilo gdje... onda je trijezni skepticni razum jedini pouzdan alat.
Kada trazim objektivnu istinu, stavljam sa strane i ignoriram intuiciju, strah, zelje, osjecaje...
i oslanjam se na logiku i one stvari koje se mogu neovisno provjeriti. U tom sportu nista ne nadilazi razum.
Ako to ne napravim, kako cu znati da se ne zavaravam?
Zasto od majke ne ocekujemo da bude objektivna u vezi vlastitog djeteta? Zasto muz cesto zadnji sazna da ga zena vara?
Zasto kirurzi ne operiraju na rodbini kada se to moze izbjeci? Zasto se detektiv izuzima iz istrage ako je osobno upleten u slucaj?
Slavomir je napisao/la:
I da. Svaki ateist mora proći put do odbacivanja boga, jer ateizam i njegovi derivati nisu prirodni, naravni, nagonski, neutralni. To je pozicija religije i to valjda ne moramo dokazivati.
Da li je govor (verbalna komunikacija rijecima) isto prirodna, naravna, nagonska, neutralna ljudska karakteristika?
Da li su odjeca i ornamentiranje prirodna, naravna, nagonska, neutralna ljudska karakteristika?
Predpostavimo da je istina da ljudska bica imaju
urodjenu sklonost vjerovanju u nadnaravno.
Da li to nuzno znaci da nadnaravno postoji? Zasto ne bi znacilo da sva ljudska bica imaju zajednicku kognitivnu karakteristiku?
Znas sto mislim da bi bilo vjerovatnije.