Humanizam nije predmet rasprave pa neću previše u širinu, ali nije me zasmetalo ateistički nego to što negdje nisi napisao to "ateistički". Dakle, humanizam sam po sebi je katolička ideja pa kad se radi o ateističkom humanizmu mora se tako i napisati.
Humanizam kao takav ipak je produkt katoličke, a ne grčke misli i Erazma znam pa znam da je ipak najpoštenije brojati ga u katolike. Nije tema pa neću argumentirati više.
Problem je što su to teze za znanstvene radove pa ne mogu sve trpati u forumske postove. Mislim na moje tvrdnje o ateizmu kao religiji...
Citat:
Nije istina da ateisti
vjeruju da Boga nema kako ti pišeš, nego ateisti
ne vjeruju da Boga ima

. Možda zvuči malo glupo kao argument, ali razlika je bitna.
Ili je a ili je b. Ako je a onda nije b, ako je b onda nije a. Ili Bog postoji ili ne postoji. Ukoliko Bog postoji onda Bog ne ne-postoji, ako Bog ne-postoji onda Bog ne postoji. Ja nisam sposoban zamisliti treće.
Pošto postoje samo dvije opcije i jedna isključuje drugu, pristajanje uz jednu nužno znači negaciju druge.
Zašto ovo pišem: Razumijem nijansu i što želiš reći. Tebi se dakle
čini da Boga nema.
Nemam dokaza pa ne vjerujem da Boga ima, ali ni da ga nema. Ipak, čini mi se da Boga nema. Trudim se (ja, Slavomir) razumjeti pa se nadam da je ovo u
italiku ono što si mislio. Primjećujem da je ovo samo jedna inačica ateizma. Ne vrijedi za sve koji se tako deklariraju. Stavljam naglasak na ovo
čini mi se jer ne znam kako bi onda razlikovao negativnog ateista od agnostika.
Ono što hoću reći svime ovime je da dinamo u konačnici ili prolazi ili ne prolazi u drugo kolo. Ne postoji treća opcija i jednostavno sam, čim mi je postavljeno pitanje,
prisiljen stvoriti neku ideju o tome.
a)
Vjernik vjeruje u to da prolazi jer sam vidio kako netko potplačuje suca, jer znam da protivnici mjesecima ne primaju plaću i tako dalje. Neke stvari mi govore da je tako.
b) Netko drugi vjeruje da će to biti tako. Jednostavno tako osječa, čini mu se.
c)
Ateistu se čini da dinamo ne prolazi. Ovi drugi su bolji i kad bi imao kupon od 50kn u kladionici za tu tekmu stavio bi na ove druge. On je stava da se to ne može znati, ali čini mu se da ne prolaze.
d)
Antiteist nije vidio suca itd. možda zna da Sammir voli popit prije tekme ili tako nešto sitno, ali uvjeren je da Dinamo svakako, definitivno gubi. On ima nekakve indicije da će dinamo nagrabusiti (ne jednako jake kao Vjernik da će pobjediti) i njegova vjera u to je možda i jednako intenzivna kao vjera vjernika.
Ovi primjeri nikad nisu baš skroz dobri i prikladni, ali valjda je pomoglo ilustrirati samo pitanje.
Zato želim reći da samim opredjeljivanjem koje je
nužno ateisti imaju neku vjeru i kao što sam rekao vjera je na razini
čini mi se, mislim da, valjda, ako se već moram opredjeliti. (te stvari sam ja mislio pod
vjerujem da) Ne vjeruje da će Dinamo pobjediti dakle nužno vjeruje da će izgubiti, da ponovim opet tezu od gore.
Dakle ta nužna vjera je manja od vjere nas vjernika, to bi i sam priznao da priznaješ da vjeruješ. Vjera antiteista mora biti puno veća od naše vjere jer njegova uvjerenja nemaju smisla, ali nećemo o njima.
Zaključak zaključaka: Tvrdim i dalje da
ateisti vjeruju, no puno kržljavije od nas vjernika, ali u toj kržljavosti i jest njihova prednost pred antiteistima koji radikalizmom sami sebe pokopavaju.
p.s. Možeš opet reći da ti jednostavno ne vjeruješ i ja džabe pisao i ispao glup jer ne mogu skužit, ali ovo
Citat:
Ateist je osoba koja živi bez Boga ili mimo Boga.
je nemoguće. Bog je pitanje koje je toliko bitno i nezaobilazno da se mimo njega ne može. Tim više što on stvarno postoji pa u njemu jesmo i da nismo ne bi se mogli tu dopisivati
Sorry ako opet nisam bio jasan ili te ne razumio. Zato postoji dopisaivanje pa ćemo se jednom skužiti.
Citat:
Jedna me me tvrdnja posebno zaintrigirala: ateisti moraju imati veću vjeru od teista, kad vjeruju da je sve nastalo kao posljedica slučajnosti. Ja tvrdim da je slučajnost racionalnije objašnjenje za nastanak svemira nego Bog, jer bi Bog implicirao beskonačnu složenost u objašnjenju.
Stvari jesu beskonačno složene i tu nemam mnogo za reći. Meni nije racionalnije da se u ovakvu složenost stvari poslože same od sebe od toga da ih Bog koji je svemoguć tako posloži. Pošto je bog, nije mu to ako pretjerano teško. Reci zašto misliš tako kako misliš jer mi je teško uživiti se u tvoj način razmišljanja.
Što se tiće nacizama itd:
Ja ne kažem da je stav ateističkog humanizma iučemu sličan onome nacizma već da individualac ako je ateist (istinski) i ako za njega ne postoji nešto što ga nadilazi ili obuhvaća zaista nema posebnog razloga biti humanist i drugi ateist nema na temelju čega pred nacista postavljati neke zahtijeve.
Opet ću probati oslikati primjerom kako ja to vidim. Dakle postojim osoba Ja u svijetu ateista i imam pravo razvijati se i misliti kako ja hoću.
Odmah primjećujem da sam pokrenuta materija koja obnaša neke funkcije. Tijelo ima svoje granice i duboko proživljavam nekakve emocije koje su mi zapravo nametnute. Ne bih htio plakati kada mi umre pas, ali jednostavno je jače od mene.
Više ne želim plakati za psom. Živcira me ta curičasta komponenta i nadvladati ću je. Okej, imam pravo na to.
Sutra skužim da mi je ponekad žao i ljudi u nevolji, ali zašto bi tako bilo? Neka nadvladaju taj jad i očaj, to samosažaljevanje i idu dalje.
Više nemam simpatiju prema ljudima, odnosno kužim da je ta simpatije nešto nametnuto i odlučim da neću ni to imati. Tko će me prisiliti. Samo smo molekule u pokretu.
Tko će me sada zaustaviti u tome da molekule sastavim ili rastavim? Netko ne želi da ga rastavim, ali to je onaj osjećaj koji spada u domenu njemu nametnutog, a pošto to u svijetu krečućih molekula ne moramo poštivati ja ću ga rastaviti.
To je praktičan ateizam, nacizam - rastavi židova da dobiješ sapun.
(Ne pokušavam opisati neki razvoj malog psihopata nacista već otprilike opisati logiku koju takav stav može slijediti.)
Kada bi Boga bilo takav stav nikako ne bio mogli opravdati. Ne moram sada davati kršćanske argumente protiv takvog stava, previše je jasno.
Boga ipak nema i što sad? Kao ateist mu moram pristupiti i uvjeriti ga u pogrešnost njegovih uvjerenja. Na temelju čega? Jedino onih već urođenih nametnutih osječaja koje je on već odavna prezreo (sa nekim pravom).
Boga nema tako da smo napuštena pokretna materija bez jasno određene svrhe i cilja. Stvari su onda prilično relativne tako da je dosta toga stvar našeg dogovora koji može biti i trećereichovski.
Te teške psihopatske bolesti (karakteristične za naciste) su zapravo posljedica odvajanja od bitka, gubljenje veza sa Bogom. Jer koliko god ga ti nijekao, on te i dalje ne napušta bez borbe za tebe jer te voli. Psihopat ga tjera i oglušuje se maksimalno!
To je neko objašnjenje tog mosta između ateizma i nacizma.
Mogao sam pisati i više, ali valjda je jasno što hoću reći.
To sam navodio kako bih pokazao da ti i ateisti koji niste takvi zaravo jeste vjernici i dalje u ogromnoj mjeri ovisni o Stvoritelju.
Tako stavovi o nekim pitanjima (abortus, gejevi) jesu dosta ublaženi ili radikalno drukčiji jer se ateizam pokušava ne oslanjati na viši autoritet pa u tim pitanjima ostaje kratkovidan.
Opet pričica:

Bogat si čovjek, još mlad i srce ti nevalja. Postoji negdje u Kini čovjek kojeg nikad nisi vidio i budući da ima rak živjet će samo još dva mjeseca. Da bi ti svoj vrijedni život produžio za dugih 40 godina, moraš njegov skratiti za mjesec. (zanemari što je to sve vjerovatno medicinski vjerovatno nemoguće, bitna je pričica) Na kraju da mu bude lakše pristati na smrt financijski mu zbrineš širu familiju u Kini za još tri koljena.
Razum ti govori da 39 godina i 11 mjeseci vrijedi mnogo više od 1 mjeseca. Da za taj mjesec života dobije para koliko ne bi za 10 života bilo bi mu pametno s obzirom na to da Kina ne daje baš neke mirovine.
Razum je dakle za. Ipak, koliko god to imalo smisla i iako ne postoji ni jedna jednadžba čije riješenje ne sugerira drukčiji postupak ja tako ne mogu. Jednostavno osjećam da ja nisam i ne mogu biti gospodar života i smrti. Nekom drugome je to prepušteno! Daleko od toga da tvrdim da ni jedan čovjek neće tako postupiti, ali siguran sam da niti jednom nije svejedno! Nešto izvan razuma dobiva bitku. Zašto?
Zato što razum počinje shvačati da postoji nešto što ga nadilazi, možda ne može definirati što, ali na kraju mu se čini da bi bilo razumno tome se pokoriti. Odjednom u jednadžbu uvrštava nove nepoznanice i riješenje je sasvim novo. Tvrdim: bolje! Ono koje sam tražio. Jedino sa kojim mogu živjeti i sa kojim sam radostan. Da, radostan. Kršćanstvo ne ide bez radosti. Radost je imperativ, ako je nema, nešto nije kako treba jer Bog ne traži trapljenje i muku i patnju radi njih samih. Cilj je uvijek radost. (malo sam se zanio, al ostavljam text o radosti.)
Sad bitno: Razumom kao nekim najpouzdanijim instrumentom svojega uma trebaš ne spoznati nespoznatljivo već pristati na ograničenost, priznati je i dati se u ruke onome što taj razum nadilazi pa će ti i
iskustvo pokazati kako takvim odabirom nisi pogriješio. Dakle, nije razumu svojstveno spoznati sve što je van njega već neke stvari takve prihvatiti jer hladnom i objektivnom
razumu je jasno da je najrazumnije ono što ga nadilazi prihvatiti. Neke stvari dolaze intuicijom, neke su stvari jednostavno stvari duha i takve se trebaju prihvatiti. Duh nam daje mogučnost da intuitivno, bez diskurzivnog mišljenja upoznamo Boga. Kako uopče objasniti nadu, povjerenje, prijateljstvo? Nisu predmeti čistog razuma, ali malo bi stvari bilo manje razumno od odluke da živim u radikalnom nepovjerenju.
Tu ateisti griješe kada misle da bi razum neke stvari trebao obuhvatiti, a kad to ne učini ponašaju se kao da ta stvar nije vrijedna. Od prosvjetitelstva na dalje neprestano razdvajaju razum i vjeru koji samo zajedno imaju smisla.
Dok tako onda razumom poklapaš ono što ga nadilaziš i činiš ga apsolutom u isto vrijeme paradoks na paradoks, predstavljaš ga kao evolutivnu prilagodbu. Takva tvrdnja nužno povlaći to da razum postoji kao neko oruđe za uspješniji lov pa i nema ulogu spoznavati, upoznavati i prihvačati više istine iako on u sebi nosi tu težnju, taj nemir dok se taj susret ne dogodi.
I na kraju posta samo imam dojam da nisam rekao ni 5% onoga što sam htio i da me opet nećeš razumjeti.

Ograničenja tehnologije i pismenog izražavanja. Verbalno sam puno bolji.
