Katolički odgovori

Treba dobro preispitati svoju savjest da bi se na ovo pitanje odgovorilo i stoga je ono dosta teško.
Već smo u raspravi o redcima iz molitve „Oče naš“ vidjeli važnost opraštanja jer Božje opraštanje mi sami trebamo.
Opraštanje je jedan od temelja Isusova nauka. I ne samo nauka - ta umirući na križu zavapio je "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" misleći pri tome na one koji su ga osudili na smrt, mučili i konačno pogubili.
Kako je s nama slučaj? Opraštamo li lako? Tražimo li preduvjete za oproštenje i očekujemo li mi, kada zgriješimo, priliku da se pokajemo i popravimo?
Kako oprostiti nekome tko vas ne podnosi, kad mu smeta i zrak koji udišete (jeste li takvo što doživjeli?)

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Uh,to je jako tesko za odgovoriti...Osobno iz iskustva znam,da je lako reci...oprostila sam ti,ili oprostio sam ti..To cesto izgovorimo bez mnogo razmisljanja..OPROSTENO TI JE...
Ne,dok srce ne kaze DA, nema oprosta ,tek kada srce kaze oprosteno ti je...tada mozemo biti sigurni...da je stvarno oprosteno...
Jer nije svaka uvrijeda jednaka...ima ih razlicitih,manjih,vecih.Zavisi i od koga dolazi...Nekome oprostiti ,tko je daleko od tebe je puno lakse ,s kim se ne moras susrecati svaki dan..,nego onome tko zivi u tvojoj kuci...ili onim s kim se susreces svaki dan...
Nikada se ne moze usporedjivati ,jedan oprost s drugim...i ako oni svi pred Bogom ,moraju da budu isti...Bez obzira sta bilo,duznost nam je da oprostimo,cim prije s tim bolje...
Cesto cujem ljudu kako lako pricaju o oprostu a da nisu svjesni toga...
Ja osobno mogu brzo da oprostim,ali sam isto tako imala dosta puta u zivotu,gdje sam mjesecima trebala da oprostim,to su bili jako bolni trenutci...Iako sam odmah u pocetku mislila da sam oprostila,kada su ponovni problemi nailazili...ja sam osjecala korijen stare uvrede u srcu...koja je zacala..To ne prolaze svi,svaki covjek je "unikat Bozji",pa tako i svatko prolazii dozivljava drugacije ...
Znam da mnogi nece da shvate ovo ,ali osobe koje su duboko i tesko u zivotu bile povrijedjene,jako su osjecajne...i prilikom slicnih problema,ili istih problema...odnosno uvreda, nekako odma eksplozivno osjecajno reaguju...boje se da se stvar ponovno ne ponovi...
Ima onih uvreda,gdje se "noz zabije u srce",to nikako nije s nekom uvredom usporedjivati,ako ti je netko nesto ukrao,,opsovao,oduzeo,itd..
Najtezi oprost je postici u obiteljskim prilikama...pravi ,oprost i iskreni oprost...
Ili kod onih,koji su nam mnogo znacili ,koje smo u srce urezali,a oni ne samo da su nas razocarali..nego su nas i duboko uvrijedili...POSTICI OPROST...
Mislim da je to SAMO MILOST OD BOGA I ON NAM DAJE DA PRASTAMO....
Jer bez Njega nema nista...Mi smo svi samo slabi,grijesnici....
Mi isto tako i druge vrijedjamo...Vazno je i zatraziti prvi oprost od doticne osobe,koju smo uvrijedili...Jer i ona pati....najbolje je ,kada ne vidimo,ili ne zelimo vidjeti da smo s tim nekoga povrijedili...Oglusiti se na takvu stvar,a drugi pati zbog toga..???"Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" Da, tu se stvarno moramo svaki dan zapitati...Da li smo stvarno svjesni toga u nasem zivotu...Covjek,danas cesto gleda nekako brzo,pa puno toga vidi onako kako zeli,a ne kako jeste...Covjek i kada oprosti,neke stvari ne zaboravlja....tesko ih se sjeca....a zasto?
Ako je oprosteno,zasto se onda tesko sjeca..?

_________________
"Čovječe stvoren si na sliku Boga koji je ljubav. S dlanovima da daješ, sa srcem da ljubiš i s dvjema rukama - upravo toliko dugačkima da zagrle drugoga".Vergelt’s Gott

Praštanje je Božja osobina, stoga mi ne možemo svojim silama od srca oprostiti nekome tko nas je duboko povrijedio ili onome tko nas je npr. u djetinjstvu ranio..., to može samo Bog uz naše htjenje, a to je neophodno da bismo napredovali u duhovnom životu.
Znači, naše je da želimo oprostiti, odnosno da kažemo u duhu čovjeku koji nas je povrijedio: "Ja ti oprašatam, a Ti Isuse u meni oprosti tom čovjeku i oslobodi nas međusobnih negativnih spona."
To bi se trebalo raditi svaku večer u pogledu na taj dan, a prije svega bi trebalo isčistiti u molitvi dosadašnji život od začeća do današnjeg dana od svih neopraštanja. Toliko se toga u molitvi pojavi što se skriva, gomile odnosa u kojima treba nešto riješiti, odnosno predati ih Isusu.
To govorim iz iskustva i rada na sebi po knjizi T. Ivančića "Susret sa živim Bogom".

_________________
Blagoslovljen budi Bog!

"Tako će Otac moj nebeski postupiti s vama ako ne prostite jedan drugome od sveg srca."

Duznost nam je da oprastamo i molimo za oprostenje…A OPROST je tek kad se pomirim s bliznjima, s bracom,to znaci s Bogom i Isus ce mi dati svoje oprostenje ,kada ja oprostim. U svima nama ima nesto sto , tezi da nam se oprosti kada pogrijesimo,a tako i onaj drugi ceka na nas oprostaj. . Svi mi , jedni druge trebamo i jedni drugima smo duzni darivati ljubav , a ljubav prasta. Mozda cak najveci problem pravi, ne prihvacanje .Ipak svatko od nas razlicito vidi i procjenjuje svoju uvredu i tudju uvredu ,svoj stav i njegov stav... Ono sto nas ranjava i sto je najcesce uzrok tome,to je ; mrznjia ,nemira i nespokoja u nama, Bog trazi da oprostimo da ne bismo trpjeli, ni drugima zadavali bol,a odbacenost i neprihvacenje stvara bol... Gospodin me poziva najprije da molim oprost ,za mene samu ,da se radujem i da oprostim drugima..
Ne mogu vjerovati da mi Bog oprasta moje grijehe sve dok ja odbijam ili zanemarujem pomirenje s drugima .Nema oprostenja niti oslobodjenja,dok ja to ne ucinim , niti ozdravljenja bez iskrenog prastanja drugima koji su nas uvrijedili.. Ako hocu postici mir, moram oprostiti od srca .Uvjek vise imamo razumjevanja za sebe nego li za drugog. Svi zelimo mir, ako zelimo graditi buducnost mira, onda moramo sve uciniti da u sebi nadjemo taj mir. A kad ga netko pronadje, smatram da onda iz tog covjeka mir zraci i toplina,znak oprostenja. Oprostenje je toliko osobna odluka svakoga covjeka da nitko nema pravo nekoga na to prisiljavati ,niti to ima smisla.
Mozemo mi otici i na Ispovijed, a kuci je netko zbog mojih uvreda bolestan,uvredjen,tuzan ...itd. Prije se treba pomiriti s bratom , odluciti sto prije na pomirdbu.Ceto puta je mrznja kriva ,jer mrznjom covjek moze postati sotona koji ne moze reci, oprosti...kajem se.Covjek cesto tu trazi pravdu .A onaj koji do kraja tjera pravdu, cini nepravdu!Sama pravednost nije dovoljna ,jer i ta pravednost moze pokazati da su obe strane u pravu..Ljubav je jedina koja moze da ublazi i dovede do oprostenja.. Svi oni koji su uspjeli u sebi nesto prevladati, (radom na sebi)oprostiti, dalje voljeti, ne prepustiti se obeshrabrenju,nego puni nade i ljubavi , oni ce zraciti tom toplinom koja ce omoguciti napredak..I sama sam shvatila u svojem zivotu da moram prihvatiti mnoge stvari i pomiriti se s cinjenicom,bez obzira kakva ona bila..jednostavno ne mogu biti prihvacena od svih ljudi .Nitko nije duzan da se zbog mene mijenja..
Oprastanje je otvaranje samoga sebe , oprastanje je dar Bozji .Koji u nasim srcima mijenja sve….Odazvati se tom Bozjem daru, a to znaci prihvacanje drugih,jer ono sto odgovara meni,ne mora da znaci da ti isto odgovara i drugome ,znaci prihvatiti ga onakvog kakav je..
. Cini drugome sto zelis da drugi tebi ucini

_________________
"Čovječe stvoren si na sliku Boga koji je ljubav. S dlanovima da daješ, sa srcem da ljubiš i s dvjema rukama - upravo toliko dugačkima da zagrle drugoga".Vergelt’s Gott

Lijepo je to rečeno dodao bih još tome "Čini to bez očekivanja da će ti drugi vratiti jer ti je time veće plaća na nebesima"
Kad čovjek tako može oprostiti može se reći da je blagoslovljen.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

_________________
"Čovječe stvoren si na sliku Boga koji je ljubav. S dlanovima da daješ, sa srcem da ljubiš i s dvjema rukama - upravo toliko dugačkima da zagrle drugoga".Vergelt’s Gott

Dragi forumaši,
Leja je napisala:

i


No je li to baš tako? Čini se da je. Zašto? Tako su nas učili, najčešće svećenici, i najčešće jedino tako. Ima li tu još nešto? Ima. Što? Pa molim vas pročitajte ova dva teksta i komentirajte stvari iz njih, ako mislite da treba. Ja mislim da treba:
http://www.katolik.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=97%3Agranice-pratanja

i drugi, ali kod njega trebate kliknuti sitnu plavu opciju puni tekst hrvatski (pdf):
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=40344

Imam i treći tekst jednog isusovca, isto na tom tragu, ali ovo je sasvim dovoljno da ne bude zatrpavanja.

Kratsko samo jedna moja misao za kraj: mnogi su ljudi završili u raznim neurastenijama, jer su i zdrilali da oni MORAJU pošto poto oprostiti, a kako to nisu mogli zbog raznih razloga, danas uzimaju Xanax, ili su napravili vlastiti sinkretistički miš maš od raznih religija, ili su otpali skroz od vjere...

Oproštenje je stvar uma i volje, a ne emocija. Tko to ne shvati i prihvati, lako završi kod psihijatra.

Sara,
pročitaj bar zaključak drugog teksta koji sam postavio.

Sara je pomalo oštra jer sudjeluje u raspravama i na mjestima koja su neprijateljska prema katolicima, pa se nekad teško prešalta među "prijatelje".

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Ne slažem se, to apsolutno ne stoji.

Reci majci koja je u ratu izgubila dva sina da oprosti snagom uma i volje.

Čovjek nije programirani stroj već stvorenje sa osjećajima i ne može se tek tako prebacit u program ''oproštenje''.

Iz tvoje tvrdnje bi se moglo izvesti štošta, ali najgori je zaključak da na milost opraštanja imaju samo oni koji su obdareni specifičnim umom i voljom.

To je krajnji ekskluzivizam i nema nikakve veze sa ''katoličkim'' koje je opće i koje se odnosi na široke mase ljudi.

I te kako stoji ovo što sam rekla. To što ti izvodiš kojekakve zaključke tvoj je problem. Zar je opraštanje na razini slijepih emocija?
I te kako sam vidjela majku koja je opraštala smrt četvorice sinova snagom volje i uma, ali prožetih vjerom u Gospodina. Osjećaji se nisu nikada smirili, kuhali su do smrti (njezine)

Mogu oprostiti na način da se odreknem bilo kakvog postupanja protiv osobe koja mi je učinila zlo, pa i samog negativnog razmišljanja o toj osobi. To mi zapravo ne predstavlja problem. Problem su emocije koje prate dublju uvredu i ne nestaju samo tako. Zato mislim da je osim čvrste odluke da ću oprostiti potrebno dobiti i milost da uzmognem u potpunosti oprostiti, jer bez toga oprost za mene nije potpun. Srećom nisam imala puno situacija u životu s trajnim posljedicama ove vrste, no u dva navrata se osjećaji ni nakon nekoliko godina nisu povukli i ja naprosto nisam sigurna jesam li oprostila tim osobama, a žejela sam to još davno učiniti, osobito u jednom slučaju gdje se radi o vrlo bliskom rodbinskom odnosu. Postupak koji Marijan opisuje u citiranom tekstu čini mi se mogućim lijekom za takve situacije, zapravo sam nešto slično i pokušala, ali nisam bila uporna pa možda zato nije uspjelo...

_________________
Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.
Kahlil Gibran

Mogu reći svoje iskustvo s posla. Kad sam se zaposlio bio sam dosta mlad i neiskusan. Na poslu sam radio s nekoliko ljudi u kancelariji. Jedna osoba me znala povremeno provocirati, ismijavati na neki podmukli način tipa što si kupio leće pa misliš da ćeš sad biti ljepši, pa onda na osnovu izgleda su znale biti neki komentari, pa osjećaj da uživa ako pogriješiš u poslu odnosno ako ti nađu grešku, pa ogovaranje iza leđa. Ja nisam nikad uzvraćao, jer je to bila i više nego duplo starija osoba od mene, a možda sam trebao. Ovako je ona osjetila da može vrijeđat pa je tu i tamo znala biti bezobrazna. Ja nisam znao zašto je takva. Kao da joj je bilo krivo što sam došao raditi kod njih. Kao da mi je bila jalna. Možda je imala neke komplekse, ja ne znam. Vrijeme je prošlo i ona odlazi u mirovinu. Ja sam ostao s njom u dobrim odnosima i sve sam zaboravio. Čak joj čestitam Božić i novu godinu preko mobitela. Ostali smo u dobrim odnosima. Ja sam si mislio kakve ja koristi imam ako ju sada mrzim zbog toga što je bila nefer čovjek? Nikakve, jel meni to apsolutno ništa ne znači. Uopće me to nije briga. Bilo pa prošlo. Valjda je presudilo to što je ona samnom ostala u dobrim odnosima, jer svaki put kad se vidimo pričamo kao prijatelji.

Jedan drugi primjer je osoba koja je završila KBF za vjeroučiteljicu. Tu su stvari drugačije. Tu je bila u pitanju ljubav i ja sam tu izvisio. Možda sam bio i ja kriv, ali bio sam dosta mlad pa da je imala srca nebi me ostavila kao psa, jer sam ju volio. Problem je što je meni nakon te dosta kratke veze trebalo skoro godinu dana da se povratim u normalu. Toliko me to pogodilo da sam stalno vrtio filmove u glavi u vezi nje. Sad kad gledam bio sam stvarno neiskusan. Sad nebi toliko to uzeo k srcu. Tu osobu ne mrzim, ali nije ispala fer. Ta njezina vjera veze nema s ljubavi. Da ne velim kako se ponašala u početku veze. Sva sreća da sam imao sram i da nisam otišao predaleko s njom. Možda je zato i propalo kad nisam htio ići dublje u intimu. Ja stvarno ne znam. Ta osoba ni dan danas nema sreće u jednoj bitnoj stvari, ali ja joj želim sve najbolje, jer kao što rekoh ja od nekakve osvetoljubivosti nemam stvarno nikakve koristi. Što to meni znači da sad ona nema sreće? Ništa.

Smatram da treba praštati te neke manje stvari ako smo povrijeđeni. Sad za teže ne znam, jer nisam imao takvu situaciju. Možda je dosta važno da osoba traži oprost pa je onda puno lakše oprostiti.

po meni kod opraštanja postoje dvije stvari...

u Oče našu molimo..otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim..znači, ako mi ne otpustima/oprostimo neće ni nama Bog oprostiti naše pogreške prema njemu...

vjerujem da mi svi opraštamo!

ali ono što ostaje kad se sjetimo nekog trenutka i kojem nas je netko povrijedio je osjećaj, odnosna, rana, bol..kak god hoćemo!

kad se to javlja, ne znači da nismo oprostili, nego onda moramo moliti da Isus izliječi to stanje našg srca!