Katolički odgovori

Papa Franjo u svojoj posljednjoj četvrtoj, oporučnoj enciklici o Srcu Isusovu "Dilexit nos" nekoliko odlomaka posvećuje i "pobožnosti utjehe". Kroz nekoliko sljedećih dana bavit ću se ovom temom i svecima kao što su Margareta Marija Alacoque, Brigita Švedska, sv. Francisco iz Fatime i bl. Marija Propetog Isusa Petković.. Ovaj oblik pobožnosti bio je zajednički svima njima, a Papa ga u svom zadnjem djelu opravdava, ponovno aktualizira i daje nam svima za razmatranje i primjenu njenih duhovnih plodova.

Što je to pobožnost utjehe (devotion of consolation)

U svojoj enciklici "Dilexit nos" papa Franjo piše:

151. Rana u Kristovom boku, izvor žive vode, ostaje otvoren u uskrslom tijelu Spasitelja. Duboka rana nanesena kopljem i rane od trnove krune koje se obično pojavljuju na prikazima Presvetog Srca neodvojivi su dio ove pobožnosti, u kojoj razmatramo ljubav Kristovu koji se žrtvovao do samog kraja. Srce uskrslog Gospodina čuva znakove tog potpunog predanja, koje je podrazumijevalo intenzivne patnje za nas. Prirodno je, dakle, da vjernici žele odgovoriti ne samo na ovo golemo izlijevanje ljubavi, već i na patnju koju je Gospodin odlučio podnijeti zarad te ljubavi.

S Isusom na križu

152. Prikladno je ponovno spomenuti jedan poseban aspekt duhovnosti koji je pratio pobožnost prema Kristovom srcu, naime, unutarnju želju da se tom srcu pruži utjeha. Ovdje neću raspravljati o praksi „zadovoljštine“, koju smatram prikladnijom za društvenu dimenziju ove pobožnosti o kojoj će se raspravljati u sljedećem poglavlju. Umjesto toga, želio bih se usredotočiti na želju koja se često osjeća u srcima vjernika koji s ljubavlju razmatraju otajstvo Kristove muke i doživljavaju ga kao otajstvo koje se ne samo prisjeća, već nam postaje prisutno milošću, ili bolje rečeno, omogućuje nam da budemo mistično prisutni u trenutku našeg otkupljenja. Ako istinski volimo Gospodina, kako bismo ga ne željeli utješiti?

153. Papa Pio XI. želio je utemeljiti ovu posebnu pobožnost na spoznaji da otajstvo našeg otkupljenja Kristovom mukom nadilazi, Božjom milošću, sve granice vremena i prostora. Na križu se Isus prinio za sve grijehe, uključujući i one koji tek trebaju biti počinjeni, uključujući i naše vlastite grijehe. Na isti način, djela koja sada prinosimo za njegovu utjehu, također nadilazeći vrijeme, diraju njegovo ranjeno srce. „Ako je i zbog naših grijeha, još u budućnosti, ali već predviđenih, Isusova duša postala smrtno tužna, ne može se sumnjati da je istovremeno pronašao utjehu u našoj zadovoljštini, također predviđenoj, u trenutku kada mu se 'ukazao anđeo s neba' (Lk 22,43), kako bi njegovo srce, pritisnuto umorom i tjeskobom, našlo utjehu. I tako čak i sada, na divan, a opet istinit način, možemo i moramo utješiti to Presveto Srce, koje je neprestano ranjeno grijesima nezahvalnih ljudi.“