Katolički odgovori

(Sve ovo što je ovdje napisano kao nova tema je trebao biti odgovor napisan u temi Biblija i znanoost no kako nas je Giovi upozorio da ne izlazimo iz teme ja sam evo otvorila novu temu mada bi onako bilo smislenije da je ostalo u staroj temi, a sad on ako hoće može ga premjestiti i tamo a meni je svejedno gdje će biti jer ovo je neka vrsta svjedočanstva o mojoj osobnoj ispovjedi pred Gospodinom pa bilo gdje da se objavi, dobro je)


Ove sam noći kod molitve Žalosnih otajstava vodila s Gospodinom "razgovor" uz meditaciju.

Još kod prvog Očenaša počela sam uz "...dođi kraljevstvo Tvoje" misliti - kakvo je to kraljevstvo mira dobrote i pravednosti, za koje molim, i što je to što me odvlači od mira? i sjetim se Foruma i meni upućene tvrdnje da sam ohola... i to pitanje je stajalo cijelo vrijeme molitve nada mnom i po završetku počnem misliti šta bih trebala na to odgovoriti da prekinem zlobno nadmudrivanje kao da smo svi mi ovdje neprijatelji a ne braća u Kristu koji je Ljubav.

I kako se ne mogu sjetiti pravog odgovora odlučim pitati pravu osobu, najmanje oholu pd svih: Isusa pa počnem sa djetinjastom tužaljkom:
-Moram im reći da uzmu u obzir da ja stvarno od njihove zlobe dobivam napadaje aritmije jer to je istina, a On kaže:
-Ne to,misli dalje, pa kažem:
-Ako sam ja ohola i oni su, treba im to reći...

- Aha, tako dakle, i dokle tako? upita strogo,

Opet zakmečim:
- Ali mene stvarno boli taj njihov način!

-Ti to meni pričaš?
Pogledam u nj pa vidjev krvavo čelo oborim u stidu oči a on pita
- Što vidiš u sebi, jesi li bar malo ohola?
- Možda jesam malo onda kad se pravim kao da znam više od njih, ali oni su još gori..
- To te ne pitam, nego odgovori!

-Jesaam , prošapćem ali kako da ovo razriješim? Htjela bih s njima razgovarati i rekla bih im da se svi mi ponašamo kao evoluirane životinje, ...jesmo li?- brzo ubacim svoje znatiželjno pitanje Sveznajućem a odgovor je bio:
- Pusti sad to, i sjetim se kad je to prije rekao. kod krštenja na Jordanu i osjetim kao neku toplinu oko srca jer mislim da sam shvatila odgovor a On kao da mi svojim pogledom govori:
-Tako, sad izliječi dušu u živoj vodi mog milosrđa i zaboravi na grijeh oholosti jer ja jedva čekam da mi ga priznaš i već sam ti oprostio.

-I šta da radim?- pitam sa strepnjom

-Reci braći da ih ljubiš, znaš da je ljubav uvijek bio moj pravi odgovor.
- Evo reći ću im:" Iako ste bili loši preme meni..
-Ne tako, znaš ti bolje,
- Ovako ću: "Ja vas ljubim, ali...
-Nema ali, reče strogo.
- Ali ako kažem samo to svi će mi se smijati,
No opet mi pogledom izreče ukor:
- A jesam li ja mario, vidiš li trnovu krunu …čuješ li smijeh vojnika?
I opet od stida obaram pgled,
-Dobro ali da ne ispadnem luda, kažam ja, pitat ću na kraju: jesmo li sad prijatelj?
- Ne, ne treba, onaj koji ljubi s bilo kakvo namjerom nije iskren.

-Znači ovako: sve vas ljubim?

-Tako je, reče Isus a ljubiš li ih uistinu kako sam te učio jer to je važnije od pisanja?.
A ja si mislim:"malo premalo za ono što si učinio za mene ali ipak sve u svemu više nego prije ovog razgovora. Sad samo još da skupim poniznosti pa da ovo sve napišem točno kako je bilo."
A On pročita moju misao pa reče:
-Piši sad.
I ja evo napisah onako kako sam upamtila.

Tebi nitko ne želi aritmiju, ali isto tako sam ti napisala što sam mislila. Da si pozornije pročitala moj post, onda bi skužila da se komentar najmanje odnosi na temu "Biblija i znanost" jer me to ne zanima.
Prvenstveno jer sam edukator mentalne aritmetike i moja svakodnevnica je imaginarna zbilja, a najmanje od svega mi u životu nekog treba učiti što znači što u hrvatskom standardnom jeziku (jer eto slučajno mi je i to struka) pa mi neki postovi uistinu izgledaju smiješno. Bez imaginarne zbilje ne bi bilo jezika, pojmova (prouči De Saussera - znak/označitelj) i puno toga.

Kažem ti, morala sam primijetit kako si se nakačila odmah kad si došla. Dušo draga, rekla bi Domenica, vidi se iz aviona, a zašto? Pa očito iz nekog razloga. Puno toga ne razumin tako da... preživjet ću jer više nije važno.

Ova tvoja meditacija je zgodna, onako skoro kako bih je i ja napisala, ali istinski ponizna i duhovna (razlika od pobožne) osoba onda to ne bi pisala, nego bi samo ljubila.
Moje iskustvo s Isusom i ovim životom kaže da nije dovoljno samo ljubiti. Jednostavno nije. Meni je to moje iskustvo pokazalo.

Da se razumijemo, ne tražim odgovore na forumu, ali razmišljam kako jednostavno ta Njegova volja komparativna s našim molitvama i podvučena s uslišenjem istih mene čini užasno zbunjenom toliko da bih rekla da On svakih deset dana mijenja svoju volju.
Moliš za jedno - ne valja, nije Njegova volja, moliš za drugo - kažu ti prestani više molit, moliš za treće - On vrati na prvu stazu. I tako u krug.
S druge strane, bome me naučio da sve što činimo vlastitim snagama i svojom voljom topi se kao kocka leda na suncu. I onda mu lipo kažem - čini šta oćeš i napravi kaos na doslovno svim poljima života uzdrmajući moju svakodnevnicu što me osvjesti.

Što dakle upućuje na ono da Ga mi nikada do kraja ne možemo i nećemo upoznati. Ili Mu vjeruj ili Mu ne vjeruj.

Ili kako bi rekao Selimović: "O, bože nepravedni, šta ćeš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija, ni najgluplja. Toliki krivi i nekrivi prožive život neprestano zijevajući. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke, kao treći brat u priči. A volio bih da mi malo bude i dosadno, i lako, i glatko, i da mirno spavam ljetni dan do podne, i da se budim bez misli i bez muke, i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom." (Tvrđava)

Pa sad kad sam sve ovo napisala, moj savjet (ako ćeš ga shvatit dobronamjerno) je da ono što tražiš, prestaneš tražit ovdje. A ako tražiš, molim te - traži dalje od mene.

Ja ne znam baš dobro opisati svoju oholost ali sam našla briljantan opis svoje muke po tom pitanju u romanu "Katedrala" Huysmamsa:(ne zamjerite na dužem citatu)

"Oholost? Kako je ublažiti do onog časa kad je čovjek uzmogne posve ukrotiti? Uvlači se tako podmuklo, tako himbeno da vas stegne i ograniči čak i prije nego što dospijete posumnjati u njezinu prisutnost; moj je slučaj pomalo poseban i teško izliječiv vjerskim kurama koje su inače uobičajene u ovakvim slučajevima. Ja zapravo nemam, mislio je, prostodušnu oholost što se izlijeva, gordost, ponos što nesvjesno provaljuju, što se pred svima rezlijevaju; ne, ja imam u prikrivenu stanju ono što su u srednjem vijeku bezazleno nazivali ispraznom slavom, esencijom oholosti razblaženoj u ispraznosti što se unutar mene isparuje u nestalnim mislima u posve thim razmišljanjima. A uopće nemam pomoći kakvu bi imao prodoran, ohol čovjek, da se nadzirem, da se prisilim na šutnju. Istina, govorit ćemo o započinjanju s prividnim razmetanjima, o zapodijevanju prijetvornih pohvalla; ukratko, to možemo razabrati i od tada strpljivo i s voljom postati majstori u odlučivanju i ušutkavanju, noo moj je porok nijem i tajan; ne izlazi, i ja ga ne vidim i ne čujem. On teče, tiho gmiže pa me zgrabi a da ga nisam ni čuo kako dolazi!"

Pa ja mislim da ne postoji osoba koja nema problema s ohološću. Nema ni jednog čovjeka na ovoj kugli zemaljskoj koji nije bio ohol. To je osobina s kojom se i svećenici bore.
Prva u nizu puno puta tu oholost znam zamijeniti s dostojanstvom, ali onda stanem.

Isus je bio odbačen, zašto ja mislim za sebe da trebam biti sveprihvaćena?
Isus je bio ismijavan, zašto ja mislim da trebam biti hvaljena?
Isus je bio ponižen, zašto ja mislim da trebam biti uzvišena?

Tu leže odgovori kad tražimo osnovno ljudsko dostojanstvo koje nam pripada - oholost.
Doista, On ga nije imao i to mu je oduzeto po Božjoj volji kako bi se proslavio nama na obraćenje.
Kad gledaš taj križ, on posve nag s krpom preko prepona, pribijen i posramljen, uništen. Ljudski uništen. Na tren. A kakva samo Slava dolazi iza toga za nas po Njemu.

Do poniznosti preko poniženja. Jako težak put, ali nekad On smatra da je to najbolje za nas. 100% se ispostavi da je bilo najbolje, samo mi to teško vidimo.
Bog nas ljubi, to je najbolje od ljubavi što možeš dobiti. A drugi... Možemo blagoslivljati i to je to. Nije lako jer je taština naša (moja) ogromna.
Ali po tome će doći mir u naša srca.
'Samo je u Bogu mir, dušo moja.
Samo u Njemu je spasenje.'

Tek onda kad shvatimo da nama ništa ne pripada, da ne polažemo prava na nikoga i ništa, tek kad shvatimo da je sve, ali sve Milost na koju smo pozvani da surađujemo - e tek tada možemo biti bliže milimetar, ali samo milimetar onome na što smo pozvani.