(Sve ovo što je ovdje napisano kao nova tema je trebao biti odgovor napisan u temi Biblija i znanoost no kako nas je Giovi upozorio da ne izlazimo iz teme ja sam evo otvorila novu temu mada bi onako bilo smislenije da je ostalo u staroj temi, a sad on ako hoće može ga premjestiti i tamo a meni je svejedno gdje će biti jer ovo je neka vrsta svjedočanstva o mojoj osobnoj ispovjedi pred Gospodinom pa bilo gdje da se objavi, dobro je)
Ove sam noći kod molitve Žalosnih otajstava vodila s Gospodinom "razgovor" uz meditaciju.
Još kod prvog Očenaša počela sam uz "...dođi kraljevstvo Tvoje" misliti - kakvo je to kraljevstvo mira dobrote i pravednosti, za koje molim, i što je to što me odvlači od mira? i sjetim se Foruma i meni upućene tvrdnje da sam ohola... i to pitanje je stajalo cijelo vrijeme molitve nada mnom i po završetku počnem misliti šta bih trebala na to odgovoriti da prekinem zlobno nadmudrivanje kao da smo svi mi ovdje neprijatelji a ne braća u Kristu koji je Ljubav.
I kako se ne mogu sjetiti pravog odgovora odlučim pitati pravu osobu, najmanje oholu pd svih: Isusa pa počnem sa djetinjastom tužaljkom: -Moram im reći da uzmu u obzir da ja stvarno od njihove zlobe dobivam napadaje aritmije jer to je istina, a On kaže: -Ne to,misli dalje, pa kažem: -Ako sam ja ohola i oni su, treba im to reći...
- Aha, tako dakle, i dokle tako? upita strogo,
Opet zakmečim: - Ali mene stvarno boli taj njihov način!
-Ti to meni pričaš? Pogledam u nj pa vidjev krvavo čelo oborim u stidu oči a on pita - Što vidiš u sebi, jesi li bar malo ohola? - Možda jesam malo onda kad se pravim kao da znam više od njih, ali oni su još gori.. - To te ne pitam, nego odgovori!
-Jesaam , prošapćem ali kako da ovo razriješim? Htjela bih s njima razgovarati i rekla bih im da se svi mi ponašamo kao evoluirane životinje, ...jesmo li?- brzo ubacim svoje znatiželjno pitanje Sveznajućem a odgovor je bio: - Pusti sad to, i sjetim se kad je to prije rekao. kod krštenja na Jordanu i osjetim kao neku toplinu oko srca jer mislim da sam shvatila odgovor a On kao da mi svojim pogledom govori: -Tako, sad izliječi dušu u živoj vodi mog milosrđa i zaboravi na grijeh oholosti jer ja jedva čekam da mi ga priznaš i već sam ti oprostio.
-I šta da radim?- pitam sa strepnjom
-Reci braći da ih ljubiš, znaš da je ljubav uvijek bio moj pravi odgovor. - Evo reći ću im:" Iako ste bili loši preme meni.. -Ne tako, znaš ti bolje, - Ovako ću: "Ja vas ljubim, ali... -Nema ali, reče strogo. - Ali ako kažem samo to svi će mi se smijati, No opet mi pogledom izreče ukor: - A jesam li ja mario, vidiš li trnovu krunu …čuješ li smijeh vojnika? I opet od stida obaram pgled, -Dobro ali da ne ispadnem luda, kažam ja, pitat ću na kraju: jesmo li sad prijatelj? - Ne, ne treba, onaj koji ljubi s bilo kakvo namjerom nije iskren.
-Znači ovako: sve vas ljubim?
-Tako je, reče Isus a ljubiš li ih uistinu kako sam te učio jer to je važnije od pisanja?. A ja si mislim:"malo premalo za ono što si učinio za mene ali ipak sve u svemu više nego prije ovog razgovora. Sad samo još da skupim poniznosti pa da ovo sve napišem točno kako je bilo." A On pročita moju misao pa reče: -Piši sad. I ja evo napisah onako kako sam upamtila.
|