Treba si podsvjestiti da smo svi slabi i svi smo grešni. Ako netko želi dijete, a imao je nedavno spontani, to objektivno ostavlja rane. Za takvu osobu treba se pomoliti, ne osuđivati, jer sva ta neraspoloženost i ljutnja možda dolazi iz manjka ljubavi.
Ivančica je napisao/la:
To pokajanje bi pripisala Božijoj volji, volji našeg Boga a ne samo moga. Molim Boga da providi i sa mnom, da spoznam i upoznam i ne znam u čemu bi bio problem što molim to isto za drugu osobu koja očito griješi a zaslijepljena je i ne vidi to? Po tebi je praštanje izgleda teška moralna obaveza kršćanina...Ti si izgleda cijeli život praštao i tako namjeravaš sve do kraja, strpljivo podnosiš sva poniženja i uvrede i ono :''samo dajte''...divim ti se na tom stupnju moralne i kršćanske zrelosti....jer inače da nisi takav bio bi licemjeran jer meni držiš moralne prodike!
Ja mislim da smo svi mi tu na tragu odgovora. Eh, kako bi život bio lak da postoji jednoznačan odgovor, ali ne postoji.
Osobno se kao ekstrovert naljutim, kazem sto mislim (i ne mislim) i brzo me prode...
Slažem se da je velika milost dar oprosta.
Jednostavno shvatis koliko druga strana ima rana i samim tim, svijesno ili ne, rani tebe, a ti ocekujes ljubav, prihvacanje, i tad nastane lom.
U knjizi "Sjeme", o. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva kaze da je moć krscanstva da ljubimo. Ljubavlju i da uvijek djelujemo u ljubavi bas čini Duh Sveti koji je nestvorena Ljubav Oca i Sina.
Bez Duha Svetoga mi nemamo sposobnost da ljubimo. Kaže on da smo ponekad sposobni ljubiti samo onog tko nas ljubi, ali ako sutra od osoba koje ljubimo primimo uvredu bez povoda, spremni smo ih ukloniti s popisa ljudi koje volimo. Ali Isus ne potiče, već nam zapovijeda da ljubimo one koje je tesko ljubit. "Ako ljubiš one koji te ljube, ne činiš ništa izvanredno", kaže Isus i zato kršćanin mora naučiti ljubiti kao priroda. Na primjer, kad sunce izlazi, sjat će i nad tvojom kućom, iako si ga dan prije prokleo jer je bilo jako vruće. Priroda je prisiljena voljeti nas.
Čovjek, s druge strane, zbog velikog dara slobode kojeg je primio od svog Stvoritelja, pozvan je ljubiti i onog koji ga razočara, koji čini da trpi i razapinje ga. "Ljubi svog neprijatelja", u ovome je savršenstvo kršćanske ljubavi. Tko ne ljubi u dimenziji križa nije dijete Božje.
Giovi je napisao/la:
Ne možemo nikoga prisliti da se pomiri s nama, zaista za to bi trebalo da se ta osoba pokaje i ispriča, ali možemo oprostiti. Ne tek ako osoba sve savršeno shvati i skrušeno se pokaje, nego oprostiti joj ako ne zna što čini. A da bismo to mogli potrebno je moliti za Božju pomoć.
Sigurmo smo svi u zivotu to iskusili i znamo kako je tesko traziti oprost, a lijepo kada se dogodi pomirenje. To je nekako dio života. Rast svakog čovjeka. Mislim da ne postoji nitko tko nije nikada bio u situaciji traženja ili primanja oprosta. Najteže je kada se uzoholimo. Takoder je teško ako se za sitnice uvrijedimo, ako se dopustimo povrijediti, pa se onda rađaju očekivanja što treba i kako treba druga osoba i bude loše...
Ako ja sebe smatram savršenom i nepogrešivom - nikada neću oprost moći tražiti. Bila velika ili mala stvar posrijedi, nikako sami ne možemo nositi breme i biti slobodni i oprostiti. Potreban je Isus. To znači promjena života. Svaki dan se pitati živim onako kako nas Isus naučava? Ima li u meni ljubavi? Jučer je bilo to čitanje - trebali bi se pitati - jesam li velikodušna, dobrostiva, zavidim li, hvastam li se, nadimam, jesam li nepristojna, tražim li samo svoje, jesam li razdražljiva, pamtim li zlo, radujem li se nepravdi, radujem il se istini, vjerujem il, nadam li se, podnosim li sve što treba...
I na koncu, je li lako? Nije, ali nitko ni nije rekao da je put do Neba lagan, ali jest vrijedan.