Katolički odgovori

Pozdrav dragi ljudi,

Sigurno se svi svakodnevno susrećete sa licemjernim osobama, sa njihovim postupcima, propustima, uvredama i sl. zanima me kako se pravi kršćanin bori sa time, kako postupati prema takvim osobama?
Ja konkretno imam problem sa jetrvom koja je, usudila bih se reći bolesno zavidna, u početku je to prikrivala i pretvarala se kao moja prijateljica kojoj sam uzor u svemu...Polako sam otkrivala pravu sliku kada je zatrudnjela (odmah nakon vjenčanja) i počela meni (u braku sam bila 3 god.bez djece) stalno govoriti kako je ona odmah ostala trudna, kako je prva nevjesta koja će podariti unuče itd...ne znajući da sam i ja trudna (mislim..nisam ni ja taj trenutak znala . Ne želim ni pomisliti da je možda bila uvjerena kako ja ne mogu imati djece, jer ju do tada nisam vidjela u tolikoj oholosti. Iskreno sam se veselila tom malom biću, a njoj je to izgleda teško palo pa mi je jedne prilike ručnik u kupatilo izmasakrirala crvenim ružom za usne Zanemarila sam svu tu njenu oholost, licemjerstvo i taj ružni čin i opet se prema njoj ponašala ljudski...Međutim problemi su nastali kada je imala spontani a saznala za moju trudnoću...plač, histerija, mrki pogledi, neraspoloženost...pa faza glume da joj je drago...pa ponovo neraspoloženost i ljutnja...i tako u krug. Kad mi se sin rodio, nikad ga nije primila u ruke, obraća mu se reda radi, pita za njega reda radi, dolazi u posjetu samo kada mora...dijete to osjeti i nikad joj se ne smije. Kada se priča o njemu i hvali ga se, jednostavno ustane i ode, često je i nema kući iako mi najavimo dolazak itd. Svi su to primijetili, nije to samo moje subjektivno viđenja. Zaboli te i jednostavno ne možeš vjerovati kako netko može biti tako pokvaren da te ne može gledati sretnog, ne može podnijeti da imaš nešto što on nema...nikad mi nije palo na pamet da mrzim nju ili nekoga jer ima tatu i brata a ja sam ih izgubila tragično i rano...Bogu hvala, to je njegov plan, ja živim s tim i raduje me kad god vidim nečiju obitelj na okupu! Ne razumijem, nisam tako odgojena! Stvari su se naravno počele popravljati kada je dotična zatrudnjela ponovo i rodila dijete...hvala Bogu na tom daru, svi smo se smirili rasteretili! Ljudi moji kako se ta žena promijenila, kako je mila, blaga, pažljiva, nasmijana, vesela, usplahirena...uljudno pozdravi moje dijete, pokušava ga kupiti licemjernim osmjehom no on i dalje ne uzvraća tu ''ljubav''! Sada je odjednom sve zanima o mojoj trudnoći, odgoju mog djeteta, djetetovim potrebama, što treba kupiti, što može posuditi od nas itd....sada je sve zanima kada je ostvarila svoj cilj...samo što ja više nemam volje ni snage s njom komunicirati! Ne znam više kako da se postavim, na distanci sam odavno tj. korektno i poslovno ali strašno mi smeta to licemjerstvo!
Kako se kršćanski obraniti od ove napasti?

Covjek svojom snagom ni uz najbolju zelju ne moze to. Mislim da je ključ u ovom sluččaju zdrav odnos "ja - Isus".
Pokusaj u molitvi "piti" vodu živu od koje ti sam Isus daje snagu i ljubav da ljubiš one koje bi ti (u suprotnom) bilo nemoguce ljubiti.

Treba si podsvjestiti da smo svi slabi i svi smo grešni. Ako netko želi dijete, a imao je nedavno spontani, to objektivno ostavlja rane. Za takvu osobu treba se pomoliti, ne osuđivati, jer sva ta neraspoloženost i ljutnja možda dolazi iz manjka ljubavi.
Umjesto borbe protiv napasti i licemjerja zaista možeš stalno zahvaljivati Bogu što se to sad promijenilo.
Oprostiti joj (onko kako je to Dea gore napisala), i to će mijenjati i tebe i tvoje rane koje si doživjela od te osobe, da možeš još više zahvaljivati na daru života i svim promjenama koje su se desile.

Dea i Giovi mnogo vam hvala na odgovoru i što ste izdvojili svoje vrijeme da mi pomognete! Moram vam reci da ja već neko vrijeme molim krunicu Oslobođenja (za članove obitelji, sebe, prijatelje i neprijatelje) i uvijek poimenice spomenem jetrvu, da joj Bog da providnosti i da shvati da je pogriješila i pokaje se. Znam da treba ustrajati u molitvi i da će rezultata biti ali ova promjena njenog ponašanja do sada nije iskrena iz duše (nije rezultat spoznaje da je pogriješila) nego vlastite satisfakcije jer je napokon dobila što želi...Nikad mi nije bilo problem oprostiti kada se osoba iskreno pokaje...nadam se i vjerujem da će do toga čina doći.

Znaci ti bi oprostila ako se pokaje.To je oprastanje uz uvjet.Krscani bi trebali bezuvjetno prastati a ti trazis uvjet,njeno pokajanje.To pokajanje bi onda pripisala svojim molitvama i uslisanjem tvojih molitava.Time instrmentaliziras Boga za svoje uvjete i to je tvoje licemjerstvo."Ja joj oprostila jer se ona iskreno pokajala jer sam se molila svom Bogu koji je MENE uslisao"

_________________
Mislim,imamo mi problema... https://youtu.be/IPsFK4hOQng

To pokajanje bi pripisala Božijoj volji, volji našeg Boga a ne samo moga. Molim Boga da providi i sa mnom, da spoznam i upoznam i ne znam u čemu bi bio problem što molim to isto za drugu osobu koja očito griješi a zaslijepljena je i ne vidi to? Po tebi je praštanje izgleda teška moralna obaveza kršćanina...Ti si izgleda cijeli život praštao i tako namjeravaš sve do kraja, strpljivo podnosiš sva poniženja i uvrede i ono :''samo dajte''...divim ti se na tom stupnju moralne i kršćanske zrelosti....jer inače da nisi takav bio bi licemjeran jer meni držiš moralne prodike!
Evo jednog odlomka iz teksta D.Tokića, za razmišljanje:

''Drugi je čuveni primjer Isusove obrane za vrijeme povređivanja opisan
u Ivanovu evanđelju, za vrijeme procesa Isusu pred velikim svećenikom, kad
ga je jedan od slugu velikog svećenika pljusnuo, nezadovoljan načinom na koji
je Isus odgovarao njegovu autoritetu. Zanimljivo da evanđelist Ivan na osobit
način prikazuje Isusa svjesnog muke i smrti koje ima podnijeti, dakle svjesnog
i izdaje i zataje i svih strahota muke i užasne smrti, što će sve morati podnijeti.
Ali Ivanov se Isus ne buni zbog tih velikih i teških stvarnosti, jer ih prihvaća s
povjerenjem prema Ocu: »Čašu koju mi daje Otac zar da ne pijem?« (Iv 18,11).
U Očevu planu vidi smisao i prihvaća ga, ali u pljusci koju je dobio kod velikog
svećenika ne vidi smisao i ne prihvaća ju: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je
krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?« (Iv 18,23). Nije Isus odgovorio: »U redu
je. Opraštam ti za pljusku koju si mi dao.« Niti je rekao: »S obzirom na to što
sve moram pretrpjeti za spas svijeta, prihvaćam i ovu neznatnu pljusku na
tu nakanu.« Nije tako postupio većje i u svojoj patnji očitovao i branio svoje
dostojanstvo – jer i pljuska po svojoj naravi nije namijenjena teškom tjelesnom
ozlijeđivanju nego više moralnom ponižavanju.''

To je istina.Licemjer sam.Krscani u bastini imaju da drugima popuju ono sto sami nisu,zato i jesu crkveni raskoli i ne znam kolko krscanskih nominacija i suprotstavljenih teologija.Mislio sam stoga da je razvidno da prvi nisam takav sto mudrujem da bi drugi trebali biti.I ovi dezurni kolumnisti sa krscanskih portala su isto takvi i time se promoviraju i vjerojatno dobiju neku kintu za clanke.Ja popujem badava.

_________________
Mislim,imamo mi problema... https://youtu.be/IPsFK4hOQng

Snjegovic prestani ometati raspravu na temama, nije zanimljivo ničije "popovanje", nego nauk koji nam Crkva nudi.

Isus govori: "Ljubite svoje neprijatelje" i "činite dobro onima koji vas mrze", a nakon što su ga raspeli na križu i dalje govori: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine". On ne traži najprije ispriku od tih ljudi pa da im se onda oprosti. Jer mu to i ne mogu dati, ne može se pokajati onaj koji ne shvaća svoju krivnju, pokajati se i tražiti oprost može samo ako je svjestan da je kriv.

Nekad možda nije lako oprostiti ni onome koji se skrušeno pokajao i iskreno ispričao. A Isus govori još više, što se ne može shvatiti ljudskim razmišljanjem:
"Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. (...) "Nego, ljubite neprijatelje svoje.(...)
Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan."(Lk 6,32-36)

Ne možemo nikoga prisliti da se pomiri s nama, zaista za to bi trebalo da se ta osoba pokaje i ispriča, ali možemo oprostiti. Ne tek ako osoba sve savršeno shvati i skrušeno se pokaje, nego oprostiti joj ako ne zna što čini. A da bismo to mogli potrebno je moliti za Božju pomoć.

Ja mislim da smo svi mi tu na tragu odgovora. Eh, kako bi život bio lak da postoji jednoznačan odgovor, ali ne postoji.
Osobno se kao ekstrovert naljutim, kazem sto mislim (i ne mislim) i brzo me prode...
Slažem se da je velika milost dar oprosta.
Jednostavno shvatis koliko druga strana ima rana i samim tim, svijesno ili ne, rani tebe, a ti ocekujes ljubav, prihvacanje, i tad nastane lom.

U knjizi "Sjeme", o. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva kaze da je moć krscanstva da ljubimo. Ljubavlju i da uvijek djelujemo u ljubavi bas čini Duh Sveti koji je nestvorena Ljubav Oca i Sina.
Bez Duha Svetoga mi nemamo sposobnost da ljubimo. Kaže on da smo ponekad sposobni ljubiti samo onog tko nas ljubi, ali ako sutra od osoba koje ljubimo primimo uvredu bez povoda, spremni smo ih ukloniti s popisa ljudi koje volimo. Ali Isus ne potiče, već nam zapovijeda da ljubimo one koje je tesko ljubit. "Ako ljubiš one koji te ljube, ne činiš ništa izvanredno", kaže Isus i zato kršćanin mora naučiti ljubiti kao priroda. Na primjer, kad sunce izlazi, sjat će i nad tvojom kućom, iako si ga dan prije prokleo jer je bilo jako vruće. Priroda je prisiljena voljeti nas.
Čovjek, s druge strane, zbog velikog dara slobode kojeg je primio od svog Stvoritelja, pozvan je ljubiti i onog koji ga razočara, koji čini da trpi i razapinje ga. "Ljubi svog neprijatelja", u ovome je savršenstvo kršćanske ljubavi. Tko ne ljubi u dimenziji križa nije dijete Božje.

Sigurmo smo svi u zivotu to iskusili i znamo kako je tesko traziti oprost, a lijepo kada se dogodi pomirenje. To je nekako dio života. Rast svakog čovjeka. Mislim da ne postoji nitko tko nije nikada bio u situaciji traženja ili primanja oprosta. Najteže je kada se uzoholimo. Takoder je teško ako se za sitnice uvrijedimo, ako se dopustimo povrijediti, pa se onda rađaju očekivanja što treba i kako treba druga osoba i bude loše...
Ako ja sebe smatram savršenom i nepogrešivom - nikada neću oprost moći tražiti. Bila velika ili mala stvar posrijedi, nikako sami ne možemo nositi breme i biti slobodni i oprostiti. Potreban je Isus. To znači promjena života. Svaki dan se pitati živim onako kako nas Isus naučava? Ima li u meni ljubavi? Jučer je bilo to čitanje - trebali bi se pitati - jesam li velikodušna, dobrostiva, zavidim li, hvastam li se, nadimam, jesam li nepristojna, tražim li samo svoje, jesam li razdražljiva, pamtim li zlo, radujem li se nepravdi, radujem il se istini, vjerujem il, nadam li se, podnosim li sve što treba...
I na koncu, je li lako? Nije, ali nitko ni nije rekao da je put do Neba lagan, ali jest vrijedan.

Da upravu si...Isus oprašta i onima koji se nisu pokajali, čovjeku je pak potrebna ogromna milost da to isto čini...Nekada nije lako oprostit čin koji ti osobno ne bi drugome uradio...Milost se dobiva molitvom i samo treba biti ustrajan.
Ljudski gledano ipak je velika razlika kada te osoba svjesno vrijeđa i kada to čini nehotice, licemjer i te kako svjesno sve čini. Svjesno mu smeta nečija sreća pa pokušava neiskrenošću prikazati drugačije, a kasnije kad je ostvario svoj cilj, kad mu više nisi smetnja glumi ti prijatelja.

@Dea
Divno si ovo sve rekla, ti si neka mudra ženica Možda u startu dosta ovisi i kakva je tko osoba, misliš li da ti lakše opraštaš zbog svog temperamenta (kako si rekla kad se naljutiš, izbaciš iz sebe i brzo te prođe)? Ja sam tip koji može dosta trpiti u sebi ali mi onda treba više vremena da pređem preko povreda...pogotovo ako sam toj osobi već opraštala neke postupke koje ja sigurno ne bi njoj uradila.
Možda je djetinjasto i nezrelo ali ljudski se pitaš dokle treba ići tvoja tolerancija...Evo i oprostit ćemo, zaboravit sve i idemo ispočetka al ti opet vidiš da je ta osoba neiskrena prema tebi...

Mislim da nisam zlopamtilo i da jednostavno i kad se s nekim posvađam, to prođe, preživi se i krene dalje.
Nikada neću moći shvatiti ljude koji jedne druge brišu samo tako iz svoga života, nikada.
A što se tiče tolerancije - nemam pojma. Jednostavno - za ljude do kojih mi je stalo, sve bih podnijela, ali ama baš sve.
Istina, koji je rezultat toga - da zadnje dvije godine se osjećam užasno usamljeno, sama sebe dižem i podižem, na sve što dođe pod ruku mi uz molitvu odgovorim DA, međutim, na prste jedne ruke mogu nabrojiti kada sam se osjećala istinski sretna i radosna i nema dana da Ga ne pitam - pa šta više želiš od mene. Osvrćem se oko sebe, ne mislim da sam ni bolja, ni gora - dapače, no ipak, ne mogu da ga ne zapitam - što to krivo radim i koliko još trnja ću podnijeti.

O koliko uvreda zna boljeti. Brzo osjetiš kako ti se crvene oči, kako se na njih navuče tuga kako ti niz lice procure suze. Uvreda ti stišće pesnice, grči lice, i sve u tebi urla za osvetom.Uvrijediti čovjeka znači izvući iz njega njegovu tajnu i dodirnuti njegov nutarnji, intimni život. Povrijediti drugoga znači baciti mu klip pred noge, obezvrijediti ga, oklevetati ga, ne priznati njegove napore i dobre želje, baciti ga u blato, pritisnuti na tlo. Uvrijediti je isto kao i raniti ili ubiti. Vrijeđaš li nekoga, time ga isključuješ iz svoga srca, i ako se to događa naglas isključuješ ga iz svog društva. Uvrijediti nekoga znači staviti ga na stup sramote, postaviti ga pred sud. Uvrijediti se može i tako da razgolitiš njegovu intimu, da otkriješ njegove grijehe, da obezvrijediš njegova djela, ismiješ njegove puteve, da mu onemogućiš drugovanje s ljudima rad i hod ovom zemljom.
Uvreda je stoga uvijek ubojita. Ona je rat protiv čovjeka, ona je ubijanje čovjeka.

Mislim da je to Tomislav Ivančić (usp. "Otmjenost duše") izvrsno rekao i opisao.

Zato oprostiti znači ostati dostojanstven i čist i skinuti sa sebe ljagu koju je uvreditelj nabacio. Oprostiti znači mirno proći pokraj uvreditelja i otići u nebo, dok uvreditelj ostaje sa svojom uvredom u svom paklu.

Samo, kad pogledate "u životu" kap koja prelije čašu najčešće je najnedužnija od svih prijašnjih. Ona skoro da i nije kap koliko je tuga što od one prve kapi nismo reagirali.

I da, ljudi nisu u načelu dobri. Ima i onih zlih, licemjernih. Kažu treba oprostiti, ne treba dušu trovati ljutnjom i gorčinom, ostaviti sve iza sebe, pustiti da voda nosi i gledati naprijed. Osobno - oprostila bih sve - i zore koje sam budna dočekala, obećanu sreću, suze, izdaju, bol, laži, ljubav. Oprostila bih rane i slomljeno srce, razočarenje.

Ali kako da oprostimo ono što je ostalo od nas? Kako da oprostimo ovo što smo postali poslije, ono što nas je udaljilo od Boga, ljudi, samih sebe.
Ljutim se na Bog, iako znam da ne smijem. Zar se na Boga ljuti? Ljutim se na sebe jer nisam vidjela, jer nisam dovoljna jaka da se ne ljutim i da vratim izgubljeni mir koji mi je ukraden.

Kako da oprostim samu sebe? Jer nema me. Jer ovo više nisam ja. Ne znam tko sam. Nema me. Lutam okolo. Tražim se. Tražim neko novo čudo koje će me vratiti. Neko čudo s kojim će sve ponovo dobiti smisao. Ustajem i padam.
Svakog trena saznajem nešto novo što ranjava i skida flastere.
Vrištim ponekad na sebe, na cijeli svijet. Jer nisam cijela i postoji komad duše koji ne mogu nikako zakrpiti. U u mom oku nema više sjaja, koračam odvažno, a unutra sam skršena. Smijem se, a u meni nema radosti. Samo praznina.
I onda, kako to oprostiti?

Moram vam se pohvaliti da smo se jetrva i ja uz veliku Božju milost pomirile Razgovarale smo i priznala mi je da je postala svjesna da se udaljila od Boga te krenula na životnu ispovijed, svećenik se pomolio nad njom i sve se počelo popravljati!
Bogu vala na daru pomirenja!!!