Citat:
Smatram,kad mi je Bog već podario svijest da je nešto što činim loše,moja je odgovornost da mu iz zahvalnosti to vratim i da činim dobro,ne samo zbog Boga već i zbog sebe.Bog mi je podario život i moja je odgovornost i zadaća čuvati svoj život.
E, tako malo čituckam na poslu ovo i naiđem na ovaj vaš post. I daleko od toga da se ja s njim ne slažem - Ivančićeva djela obožavam, ali isto tako ne mogu ne vidjeti koliko puta spominjete riječ "odgovornost", "izbor", "odluke", "zadaće"...
No, ne čini li vam se da danas nitko ne preuzima odgovornost za ono što čini, i nitko stvari ne popravlja. Ja sam iznimno rijetko doživjela u svom životu da netko kaže: "Oprosti, pogriješio sam i spreman sam to popraviti" i kao da svi traže opravdanja kako bi mogli druge okriviti i pojadati se. No, nije li odgovornost isto to i sposobnost odgovoriti na životne izazove? Duhovno i psihički zdrava osoba bi trebala imati kompetencije (usp. Salvo, Noe: Zabranjeno kukanje) temeljene na spoznaji, sposobnostima i ponašanjima.
Citat:
Sav se život sastoji od izbora.Kad odstraniš nebitno svaka je situacija izbor.Biraš hoćeš li biti dobro raspoložen ili loše,kako će ponašanje drugih utjecati na tvoje ponašanje,hoćeš li se zbog prigovora uzrujavati ili ćeš gledati pozitivnu stranu života.
Kad ti se dogodi nešto loše možeš izabrati hoćeš li biti žrtva toga ili ćeš iz toga nešto naučiti,možeš izabrati da živiš punim životom,da rane upisuješ u pijesak,a sreću urezuješ u kamen,jednostavno možeš izabrati da odabireš samo dobro.
I da, o kako sam i ja ovo mislila, ali me onda život opovrgnuo kad sam iz prvog reda gledala ljude koji to jednostavno ne mogu. Neki ljudi nose rane koje Krist ne može liječiti jer su se odmakli od Njega. Uz rane koje nose ne znaju za bolje ni drugačije - oni jednostavno nemaju izbora pa je i "opasno" ovako nekome nešto prodati kao neupitnu istinu pa se i sama pitam što ja mogu učiniti? Najlakše bi bilo zalupiti vratima, ali je li to kršćanski? Današnje čitanje kaže - Mt 18, 21 – 19, 1 - Opraštaj, kažem ti, ne do sedam, nego do sedamdeset puta sedam!
Pa tako ponekad molim za njih, nekada uplatim misu - iako sam milijun puta čula i da to ne trebam raditi jer nikome ništa ne dugujem, a najveći mi je strah da ću postupiti kako ne bih trebala. Tada neka mi Bog pomogne.
I da, to trenutno nosim na svakoj misi. Ne moram. Mogu lako odbaciti, ali Očenaš kaže:
Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Kako da tražimo od Gospodina nešto što ja sama nisam spremna jer Ivančić lijepo kaže:
"Svi ćemo jednom biti pred istim sudom, gdje će nestati maske i varke oko nas, i tad ćemo ugledati jedni druge sa žaljenjem i strahom - zašto smo se međusobno tako mrzili? Svi smo djeca istog Oca. U svakom čovjeku tvoj patnički, voljeni brat vapi i jeca, pa bio on druge vjere, rase, ideologije, nacije, uvjerenja, pa bio i neprijatelj. Kako voljeti svakog čovjeka? Kako moći svakome oprostiti? Sjeti se: svi smo zavedeni. Đavao nas hoće uništiti, zato nas jedne drugima predstavlja kao neprijatelje. Ne daj da te zavede protiv čovjeka! Najjače čovjekovo oružje jest praštanje. Oprostiti znači ne biti naivan, ne dati se prevariti i zavesti od Zloga. Znači biti jak i odrastao, zreo čovjek i - pobijediti svako zlo.“Naravno da se sve događa u srcu prije svega. Djela neusklađena sa srcem su prije na osudu nego na korist. I naravno da je potpuni oprost drugome na nepravdu jako težak našoj paloj naravi. Ali praktički sve sto Isus traži od nas je nemoguće bez Njegove milosti. I kada dodje situacija da uistinu oprostimo i ne zamjeramo (jer do toga se mukotrpno raste) možemo biti sigurni da je to djelo Božje milosti u nama.