Katolički odgovori

Moja bitka za dobro...

Svaki čovjek tijekom života napreduje i sazrijeva učeći.Ne apeliram ovdje na obrazovanje.Smatram da je najvažnije što to čovjeka tijekom života čini mudrim.Prije svega iskustva poslije kojih čovjek uvidi što je dobro,a što loše za njega.Na vlastitim pogreškama čovjek se najbolje uči životnoj mudrosti.Mudar je čovjek onaj koji realno umije razlučiti što je dobro,što loše;što istina,što laž;i čiji izbor je uvijek usmjeren ka dobru.Bez obzira koliko je taj put teži,jer izbor dobra ponekad umjesto da olakša,ustvari oteža put kojim se probijaš ka dobru.Zbog toga se i veli "ići linijom manjeg otpora",naravno ako se prepustiš zlu i "pustiš kako voda nosi."Svaki čovjek teži zadovoljstvu,sreći,lakšem rješavanju problema,ali u tome je zamka.Tek kad čovjek prihvati da život donosi dobro i zlo i da se sa onim što je loše mora živjeti,ali poantiram,može živjeti,i to sretno,tek tada čovjek ima najrealniji pogled na život i svijet.Sav se život sastoji od izbora.Kad odstraniš nebitno svaka je situacija izbor.Biraš hoćeš li biti dobro raspoložen ili loše,kako će ponašanje drugih utjecati na tvoje ponašanje,hoćeš li se zbog prigovora uzrujavati ili ćeš gledati pozitivnu stranu života.Kad ti se dogodi nešto loše možeš izabrati hoćeš li biti žrtva toga ili ćeš iz toga nešto naučiti,možeš izabrati da živiš punim životom,da rane upisuješ u pijesak,a sreću urezuješ u kamen,jednostavno možeš izabrati da odabireš samo dobro.

Smatram,kad mi je Bog već podario svijest da je nešto što činim loše,moja je odgovornost da mu iz zahvalnosti to vratim i da činim dobro,ne samo zbog Boga već i zbog sebe.Bog mi je podario život i moja je odgovornost i zadaća čuvati svoj život.

p.s.hvala prof.Tomislavu Ivančiću i sv.Pavlu-čitajući ih potaknuli su me na ovo promišljanje

E, tako malo čituckam na poslu ovo i naiđem na ovaj vaš post. I daleko od toga da se ja s njim ne slažem - Ivančićeva djela obožavam, ali isto tako ne mogu ne vidjeti koliko puta spominjete riječ "odgovornost", "izbor", "odluke", "zadaće"...

No, ne čini li vam se da danas nitko ne preuzima odgovornost za ono što čini, i nitko stvari ne popravlja. Ja sam iznimno rijetko doživjela u svom životu da netko kaže: "Oprosti, pogriješio sam i spreman sam to popraviti" i kao da svi traže opravdanja kako bi mogli druge okriviti i pojadati se. No, nije li odgovornost isto to i sposobnost odgovoriti na životne izazove? Duhovno i psihički zdrava osoba bi trebala imati kompetencije (usp. Salvo, Noe: Zabranjeno kukanje) temeljene na spoznaji, sposobnostima i ponašanjima.



I da, o kako sam i ja ovo mislila, ali me onda život opovrgnuo kad sam iz prvog reda gledala ljude koji to jednostavno ne mogu. Neki ljudi nose rane koje Krist ne može liječiti jer su se odmakli od Njega. Uz rane koje nose ne znaju za bolje ni drugačije - oni jednostavno nemaju izbora pa je i "opasno" ovako nekome nešto prodati kao neupitnu istinu pa se i sama pitam što ja mogu učiniti? Najlakše bi bilo zalupiti vratima, ali je li to kršćanski? Današnje čitanje kaže - Mt 18, 21 – 19, 1 - Opraštaj, kažem ti, ne do sedam, nego do sedamdeset puta sedam!
Pa tako ponekad molim za njih, nekada uplatim misu - iako sam milijun puta čula i da to ne trebam raditi jer nikome ništa ne dugujem, a najveći mi je strah da ću postupiti kako ne bih trebala. Tada neka mi Bog pomogne.
I da, to trenutno nosim na svakoj misi. Ne moram. Mogu lako odbaciti, ali Očenaš kaže:
Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Kako da tražimo od Gospodina nešto što ja sama nisam spremna jer Ivančić lijepo kaže:
"Svi ćemo jednom biti pred istim sudom, gdje će nestati maske i varke oko nas, i tad ćemo ugledati jedni druge sa žaljenjem i strahom - zašto smo se međusobno tako mrzili? Svi smo djeca istog Oca. U svakom čovjeku tvoj patnički, voljeni brat vapi i jeca, pa bio on druge vjere, rase, ideologije, nacije, uvjerenja, pa bio i neprijatelj. Kako voljeti svakog čovjeka? Kako moći svakome oprostiti? Sjeti se: svi smo zavedeni. Đavao nas hoće uništiti, zato nas jedne drugima predstavlja kao neprijatelje. Ne daj da te zavede protiv čovjeka! Najjače čovjekovo oružje jest praštanje. Oprostiti znači ne biti naivan, ne dati se prevariti i zavesti od Zloga. Znači biti jak i odrastao, zreo čovjek i - pobijediti svako zlo.“

Naravno da se sve događa u srcu prije svega. Djela neusklađena sa srcem su prije na osudu nego na korist. I naravno da je potpuni oprost drugome na nepravdu jako težak našoj paloj naravi. Ali praktički sve sto Isus traži od nas je nemoguće bez Njegove milosti. I kada dodje situacija da uistinu oprostimo i ne zamjeramo (jer do toga se mukotrpno raste) možemo biti sigurni da je to djelo Božje milosti u nama.

Postoje dvije vrste mudrosti, mudrost Božja i mudrost svijeta.

Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake (1 Kor 1,27)



Kada bismo mi znali što je za nas dobro, a što loše i učili iz vlastitih pogrešaka, bili bismo besporočni, pogotovo oni stariji.

Božja škola mudrosti nas uči nešto sasvim drugo. Ona kaže da se mudrost skriva nasljedovanju istine i dobrovoljnom prihvaćanju vlastita križa.

Da parafraziram....

Budala uči na svojim, a pametan na tuđim greškama. Dok mudar uči od pametnog.
A tko je pametan (i mudar) kao Bog?

_________________
Tko ljubi Isusa ne traži ništa osim žrtve. Sveti Pavao od Križa

Hm, ja mislim da usprkos popularnoj izreci: "Učite iz tuđih grešaka", istina je drugačija. Ono što je greška za jednu osobu, za drugu se može ispostaviti kao ispravan postupak.
Učiti možemo samo iz vlastitih grešaka, ne iz tuđih.

Općenito u životu bi trebalo dva pitanja postaviti sebi s vremena na vrijeme i u skladu s odgovorom koji dobijemo, korigirati sebe:
Jesam li pronašao/la radost u životu? Je li moj život donio radost drugima?

Jer - možemo li prepoznati dobrotu u drugome, ako je nemamo u sebi?

Realno, (T. Ivančić je o tome govorio i pisao) - dobrota je naš duhovni organ i onaj koji nema dobrote, nije bolestan već je kod njega nedostatak duhovnog zdravlja.

Svi mi imamo izbor, uvijek - možemo pustiti da nas životne okolnosti ogrube tako da postanemo kivni ili uplašeni, ili možemo pustiti da nas smekšaju i učine ljubaznijim - na nama je, na nikome drugome. Jedan od razloga zašto se ljudi opiru promjeni je taj što se fokusiraju na ono čega se trebaju odreći, umjesto na ono što mogu dobiti.