Koliko se puta trebamo ispovjediti za grijeh jednom učinjen - po meni jednom.
Ako je molitva uslišana tj. ako sam ja promijenjen djelovanjem Duha Svetoga, ne razumijem ponavljanje.
Druga je stvar što pale naravi griješne ima kod mene i drugih napretek, pa imam mogućnosti napretek za obraćenje djelovanjem Duha Svetoga kad se opraštaju grijesi i blagoslivlja se - kad se moli.

Đavao može glumiti poniznost, no čemu briga.
U molitvi ja trebam biti ponizan (ne licemjerno ponizan). To što je drugi ponizan ili nije - ne tiče me se da znam kod moje molitve Bogu Ocu našemu (klada kod sebe, ne trun u oku brata).
Svatko je odgovoran za svoj odnos sa Bogom (prispodoba o djevicama). Ne preuzimati tuđu odgovornost tj. narušavati tuđu slobodu izbora Bogom danu.
Prijatelju imam neko pitanje za tebe recimo da prijatelj treba tvoju pomoč i osiječao se tuzno itd bi li pomogao i došao do osobe da je utješiš i to sa gospodinom skupa u razgovor uvedeš? ili to bile izlike
kao sto su nemam vremena (za realni svijet ili online) nisam online 24 sata (ako je to online) itd? i to može biti neka vrsta molitve pomaganje prijatelju u nevolji ne samo stati molit ču za tebe nego i dođi i reć prijatelju tu sam za tebe uvijek ču biti moj prijatelju znaš da te nikada neče napustiti
Ovaj u vezi poniznosti treba biti jako oprezan evo zašto
https://duhovnost.net/poniznost-je-stup-duhovne-obrane/evo ovaj sajt dosta mi je pomogao to razumijeti nadam se da če vam pomoči
Nadam se da če te razumijeti moje pitanje
Ja ne bih miješao neke stvari, a to sam nedavno i čuo na propovijedi i tako i osjećam.
Molitva mi/nam treba biti najvažnija. Molitva je odnos sa Bogom. Bog nam/meni treba biti na 1. mjestu (ispred mene, supružnika, djece, obitelji, rodbine, prijatelja, posla, karijere, Domovine...).
Pomaganje prijatelju nam ne treba biti na 1. mjestu. To ne znači da to nije dobro, no to ne treba biti na 1. mjestu.
Suosjećanje empatija je dobra da osjetiš potrebe bližnjeg (odličan Božji dar). Kako sam i naveo: osjećaji su ti koji uz razmatranje koristim u molitvi.
Isus nas je podučio da se ne trebamo zaklinjati, pa tako niti prijatelju. Naše je samo da rečemo: da, da, - ne, ne!
Zaklinjanjem odlazimo u krivom smjeru (često dobre namjere vode u pak..).
Mt 5, 33-37
"Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve.
A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje.
Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga!
Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom.
Vaša riječ neka bude: 'Da, da, - ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je."Link je dobar, no nije moj stil izražavanja.
Ja ne želim koristiti ti govor. Ti govor je osuđujući, uzdižući, napadački. Jednom riječju: ti govor bih zamijenio ja govorom.
Mt 23, 1-12 je odličan i jako nam puno tu Isus govori o poniznosti (tko je vođa, tko učitelj, a tko su sve braća tj. tko treba biti na kojem mjestu).
Stoga mi je i bitno ja govorom prenijeti misao.
Ti govorom se je izgubio smisao poruke poniznosti, jer ti govorom se ja uznosim iznad sugovornika.
Svako dobro!