“Molite, Molite Molite!!!”, - Ovo su vapaji i molbe naše Nebeske Majke, upućuje ih nama svojoj djeci, upućuje ih tako često u svojim Porukama preko međugorskih vidioca.
Kada sam mislio da dovoljno vremena posvećujem moliti, postu, odlasku na svetu Misu; uslijedila je Poruka koja me navela na razmišljanje, između ostalog Poruka je glasila; “…Draga djeco, vi ne molite vi samo pričate!”
Sebe samo započeo često kontrolirati, kontrola se svodila na to da nakon molitve dugo razmišljam i premotavam film o čemu sam zapravo razmišljao za vrijeme molitve? Doista, ubrzo sam shvatio koliko sam vremena potrošio misleći da se molim i da sam istinski prisutan na svetoj Misi, a u stvari misli su mi lutale negdje u stranu. Pitao sam se zašto mi je molitva rutina, zašto mi je Misa mjesto gdje često u miru razmišljam o nekim svakodnevni stvarima koje me zaokupljaju??
Sebe sam usporedio sa nekim tko dugo vremena troši na pisanje SMS poruka ali ih nikada ne šalje!
Bez obzira što i danas nastojim sebe držati pod kontrolom, itekako znam često u mislim odlutati i ne biti prisutan na svetoj Misi ili na osobnoj molitvi.
Ovo preporučujem i vama, bolje je da ne trošite vrijeme na svoju naučenu rutinsku priču i da ne odlazite na neko mjesto na kojem uopće niste prisutni duhom. Ako nekada kažemo da se ne sjećamo o čemu smo razmišljali za vrijeme Mise ili osobne dnevne molitve, - e, baš tada smo bili najosutniji.
Nego, sad ću vam priznati nešto što se ne osuđujem pričati mnogima oko sebe,onima koji me drže za primjernog vjernika:
Dosta dugo sam razmišljao o smislu riječi molitve “Oče naš”, došao sam do neobičnog zaključka i odluke da sam svojevoljno promjenio djelove te molitve. Već dugo godina u sebi na svoj način izgovaram onaj dio molitve koji glasi; “ …Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim”.
Ovo mene podsjeća kao da želimo skrenuti pozornost Ocu Nebeskom da se ugleda na nas i da On nama istom mjerom vrati i oprosti naše grijehe.
Ja taj dio molim ovako; *…Otpusti nam grijehe naše i pomozi nam da i mi oprostimo dužnicima našim*.
Zatim onaj dio molitve koji nakon toga slijedi i glasi; “….Ne uvedi nas u napast i izbavi nas od svakoga zla…”
Ja se ne osuđujem našem Ocu Nebeskom, koji je čista ljubav, reći; *nemoj me uvesti u napast*, jer On to nikada neće napraviti, mi sami svojom krivnjom padamo u razne napasti.
Taj dio molitve izgovaram; *…..ne dozvoli da padnemo u napast*, a to je velika razlika, - zar ne!?

Smisao zajedničke molitve nije izmišljati ili forsirati svoje riječi, to u tom slučaju vodi u uznositost. U zajedničkoj molitvi u Crkvi molimo svi zajedno kako odredi Crkva, ako svatko moli svoje onda se odvajamo od zajedničke molitve i sami se na neki način odjeljujemo od drugih.