haim je napisao/la:
kako nismo! a što su dokumenti drugog vat., što je katekizam? tamo jasno piše, da treba prvo vidjeti nakanu autora Pisma, konkretno u našem slučaju, Tora-da li je autor uopće imao nakanu pisati "povijest" kakvu mi danas shvaćamo. zatim nabraja istraživanje prilika vremena, kulture, ondašnje književne vrste, shvaćanja, načini pripovijedanja, drugim rječima znanstvena analiza tekstova (KKC 109-114) i DV. što je tu nejasno?
Nije sporno da treba istraživati nakane svetog pisca; ali ne na način koji bi dopustio stvarnu zabludu u Svetom Pismu - to je nespojivo s Bogom kao njegovim autorom. Mislim da sam pokazao da i ovi novi dokumenti potvrđuju tradicionalni nauk da u Pismu nema zablude. Stvarno ne znam gdje ti u tim dokumentima vidiš suprotno.
Dakle jedna je stvar kazati da nije bila namjera pisca Knjige Postanka pisati povijesno-znanstveni spis, dakle uz sve preciznosti tehničkog izričaja koje takav spis uključuje. No napisao je to što je napisao, i to je učinio pod nadahnućem Duha Svetoga. To znači: možemo dopustiti određene rezervacije glede značenja pojedinih riječi - te riječi mogu biti izrečene u popularnom značenju, ne nužno tehnički preciznom značenju kakvo bi imale u znanstvenom spisu - no jednom kad smo načinili te rezervacije, ono što je izrečeno jest istinito. U protivnom stvarno ne znam što više znači kazati da je autor Svetoga Pisma sam Bog.
Citat:
što se učiteljstva tiče, jasno je definirano u kojim prilikama i pod kojim uvjetima je nezabludivo, dakle, izvan toga nije, u čemu je problem?
Koliko mi je poznato, u te prilike i uvjete spadaju doktrinalni proglasi općih crkvenih sabora (koncila). Jedan takav bio je i 1. vatikanski sabor, koji je u konstituciji
Dei Filius, poglavlje 2, točka 7, dosta jasno proglasio da je Bog autor svetih spisa i da je u njima nema zablude.
Citat:
tu se ne radi o konačnim definicijama vjere, nego o napretku u istraživanju sv.tekstova, dakle, moguća je nadopuna, i ona će se nastaviti novim spoznajama i otkrićima. drugo je nauk o moralu, premda su i tu moguće izvjesne stvari.
Jako puno onoga što Crkva sustavno i konstantno naučava (i po pitanjima morala) nije definirano ex-cathedra u obliku konačne definicije. Mislim da u tom obliku nije definirano ni da je npr. zabranjena umjetna kontracepcija. Ili homoseksualni brakovi. I sad, pošto nije "ex-cathedra", mogli bismo tu odmah tražiti priliku za izvrdavanje i eksiviranje? Ja mislim da ne.
Postoji međutim jedna distinkcija između izvandernog i općeg redovitog crkvenog Učiteljstva. U ono prvo spadaju ex-cathedra definicije; u ovo drugo spada sve ono što crkva sustavno naučava oduvijek i svugdje. Prvi vatikanski sabor (
Dei Filius, 3. poglavlje, točka

nas uči da se oboje treba prihvatiti kao nezabludivo.
Citat:
ništa neide kvragu, moraš imati povjerenja u Crkvu.
U Crkvu - da; u modernističku teologiju - ne. Kategorički smatram da to dvoje nije isto.
Kako bih i mogao imati povjerenja u ovu potonju, kad ona sama sebi oduzima povjerenje, niječući ono što je ista Crkva do jučer zastupala? Ako se naime aktualna teologija poistovjeti s naukom Crkve, time je Crkvi oduzeta vjerodostojnost, jer je do jučer ista Crkva naučavala nešto drugo, a osuđivala ono što naučava današnja teologija.
Citat:
jer izvornika nemamo, imamo mnoge verzije i prijevode, masoretski znakovi su dodani u srednjem vijeku, prijevode s hebr.i kasnije, kad je razdoblje nadahnuća bilo gotovo.
Sad ću reći nešto što vjerojatno podiže kosu na glavi svakom samosvjesnom modernom egzegetu, oboružanom povijesno-kritičkom metodologijom, ali ne mogu prešutjeti. Naime, protiv ovakvoga skepticizma čiji primjer vidimo gore, imamo lijeka u obliku dogmatskog proglasa Tridentskog sabora, prema kojemu je Jeronimova Vulgata sigurna od zastranjenja u bilo kakvom relevantnom smislu. Time naravno ne niječem možebitne nebitne pogreške prepisivača u ponekom slovcu ili riječi koje su mogle nastati kroz stoljeća, i slične manje nesavršenosti - time samo kažem: na temelju svečanog crkvenog proglasa možemo se pouzdati u tu verziju i sigurni smo; ne trebaju nas brinuti samoglasnici koji su dodani u srednjem vijeku.
Citat:
ovako, Crkva ispovijeda povijesni karakter, ali ne da su to doslovne biografije. ako uzmemo da je Isus iz semitskog areala, a evanđelja došla do nas na grčkom (a znamo da je prebacivanje s jezika na jezik uvijek interpretacija), i to u 4 varijante kanonske, ne računjaući predaju, apokrife itd. onda jasno da to nije doslovan povijesni biografski izvještaj, nego globalni zapisani navještaj o Isusu.
Opet: ne razumijem što ovo gore znači. Niječe li se time činjeničnost bilo čega što je zapisano u Evanđeljima? Ako ne - ok, nemam ništa protiv.
Citat:
pogledaj povijest otaca, i ranih spisa, cijela kristologija tih spisa jest malo problematična, gledajući iz aspekta da našnjeg pravovjerja. Justin npr., koji je danas svetac, i ostali, ne svi, no tek na Niceji imamo čvrstu, razjašnjenu i definiranu dogmu (o odnosu Otac-Sin, kasnije nadopunjena s ostalim). te dogme nisu uvedene, no rastumačene i definirane jesu
Hoću reći ovo: iz činjenice da se neki Oci ne govore posve jasno o relaciji Oca i Sina u Trojstvu, ili da ne govore o tome uopće, ne slijedi da su svi Oci (ili većina) prije 1. nicejskog imali pogrešan koncept ili da su Sina smatrali podređenim. To nije čvrsti dokaz; to može u najboljem slučaju biti nagađanje temeljeno na argumentu iz šutnje. Ni ja možda ne govorim jasno o mnogočemu, pa to još ne znači da nemam jasan koncept (čak ne znači niti da imam krivi koncept, premda ne sumnjam da moji oponenti misle upravo to). Nesavršenost izričaja karakteristika je ljudskog izričaja.
S druge strane, na samom nicejskom saboru dominantno shvaćanje sigurno nije došlo niotkuda; dakle za očekivati je da je netko to mišljenje zastupao i prije dotičnog sabora (dapače, za očekivati je da to mišljenje nije bilo protivno shvaćanjima većine).