Katolički odgovori

Smatram da je daleko veći problem nedostojnoprimanje Pričesti neko taj - na jezik-usta!
Sorry, ako je mojim postom netko povrijeđen.

slažem se s tobom opet....

_________________
Uzdrži se od veza s mnogim ljudima da ti duh ne bi lutao pa da izgubiš nutarnji mir.

Analiziranje pojma PRIČEST na PRI i ČEST sama po sebi govori o čemu je riječ.
Primanje ČESTICE!
Stoga je prije bila praksa...ona plitica "pod bradom".
Ne pere li svećenik pred kraj mise(kad zadnji put s vodom ispire kalež)i svoje prste, kojima je dirao hostiju?
ZAŠTO, Saro?
Iz poštovanja prema Hostiji ili česticama?
A tko je više dostojan...onaj koji se pričešćuje već iz navike ili onaj koji dolazi na Misu i Pričest samo na velike blafdane - Bog zna,
.
Osobno primam Pričest samo na jezik...iz daleko više razloga/argumenata nego li ih je ovdje izneseno.
.
Angelus, ne želim ničime parirati, samo potaknuti na razmišljanje: U Isusovoj prispodobi Lazar nije tražio KRUHA....samo mrvice da se IPAK nasiti.
Pa jesu li mrvice/čestice doista ništa?
.
Po tvome, saro, onda je i Isus bio i smiješan ili bolestan, zar ne?
Cijeli "obični" kruh je sastavljen od praha, od brašna, a ispečen - kruh je, kao što je i mnoštvo mrvica ipak kruh.
Ako je itko ovdje htio biti sudac...razmisli Saro kome si ti u svom postu sudila(nepotrebno kopirajući/citirajući baš CIJELI moj post)?
.
(ps: ako pod misom zalaziš među ljude, jer pomažeš skupljati milostinju, zapaziš što inače nikada ne bi. To se odnosi na one od mene označene "svecima", jer se doista tako ponašaju...na žalost, ali njihovu. No vidio sam to).

Žao mi je, nešto bi morao malo znati i staroslavenskog. Pri čest, znači biti dionikom, ne mrvice, nego komada, dakle jest od istog komada.
Ne nema nikakvog obreda da svećenik na kraju pere prste, to je nekada postojalo, a valjda i danas neki čine, no nema nikakvih uputa u misalu za to, niti jer predviđeno.
Lazar nije tražio, nego je bio željan i onoga što je padalo sa stola, a jeli su psi.
Ovakvo gledanje upućuje na škrupuloznost, a ona je vrlo nezdrav pogled na otajstvo spasenja.

Saro, no koment!

Kad govorimo o pričesti u ruke, najbolje je poći od sadašnjeg stava Crkve koji je takav da preferira primanje na jezik a iznimno dopušta primanje na ruke. Također, za primanje euharistije na ruke je potrebno odobrenje lokalnog biskupa, koje se može ili ne mora izdati. Tako imamo dosta područja u kojima je euharistija na ruke izričito zabranjena, dok s druge strane takav proglas nitko ne može donjeti za primanje euharistije na jezik. Dakle, ta dva načina nisu ravnopravna i primanje na jezik je u svakom slučaju preporučljivo, iako na ruke ne mora biti zabranjeno (ovisno o području i biskupovom odobrenju).

U konačnici, znamo iz vremena rane Crkve da je bilo dopušteno u vrijeme progona i u nedostatku svećenstva nositi Euharistiju doma te je sam uzimati, no razlog tome je bila opasnost od mučeničke smrti koja je prijetila vjernima.

Evo što o tome govori "MEMORIALE DOMINI"
http://www.ewtn.com/library/CURIA/CDWMEMOR.HTM

"It is certainly true that ancient usage once allowed the faithful to take this divine food in their hands and to place it in their mouths themselves.

It is also true that in very ancient times they were allowed to take the Blessed Sacrament with them from the place where the holy sacrifice was celebrated. This was principally so as to be able to give themselves Viaticum in case they had to face death for their faith."

No, mi iz dogmatske definicije Tridentinskog koncila znamo da je pričešćivanje iz ruku svećenika dio apostolske tradicije:

"Now as to the reception of the sacrament, it was always the custom in the Church of God, that laymen should receive the communion from priests; but that priests when celebrating should communicate themselves; which custom, as coming down from an apostolical tradition, ought with justice and reason to be retained."
The Thirteenth Session, Chapter VIII.,

http://www.internetpadre.com/trent.htm

E sad, da ne bude zabune što znači da je apostolski običaj da laik prima pričest od svećenika, a svećenik da sam sebe pričešćuje, najbolje je pogledati ranije navedeni dokument:

"At the same time in recent years a fuller sharing in the eucharistic celebration through sacramental communion has here and there evoked the desire to return to the ancient usage of depositing the eucharistic bread in the hand of the communicant, he himself then communicating, placing it in his mouth."

http://www.ewtn.com/library/CURIA/CDWMEMOR.HTM

Dakle, onaj tko uzima euharistiju u ruku te je onda sam nosi do usta, taj sam sebe pričešćuje. A kao što nam svjedoči dogmatski Tridentski koncil, apostolska predaja kaže da je običaj da svećenik pričešćuje, što znači pričest na usta. Dakle, nije točno da je pričest na usta nešto naknadno dodano.

Također, MEMORIALE DOMINI nam kaže da pričest na usta mora biti zadržana ne samo zbog tradicije nego i zbog poštovanja spram Euharistije.

Također nas isti dokument upozorava na slijedeće:

"A change in a matter of such moment, based on a most ancient and venerable tradition, does not merely affect discipline. It carries certain dangers with it which may arise from the new manner of administering holy communion: the danger of a loss of reverence for the august sacrament of the altar, of profanation, of adulterating the true doctrine."

Ne možemo reći da nismo upozoreni. Ne možemo reći da ne znamo. Promjena u staroj praksi pričešćivanja na usta sa sobom nosi opasnost od gubljenja poštovanja spram sakramenta, profanizranost te čak i gubljenje prave vjere.

Na žalost, ovo ovdje opisano jeste ono što se može vidjeti kod mene u župi. Promatrajući kako ljudi većinom pristupaju pričesti, vidio sam da je velika većina prima sa rukama. Također sam primjetio da skoro 90% onih koji pristupaju euharistiji uopće niti ne klecnu koljenom, a kamo li da zaista kleknu. Ja bih volio da je u pitanju samo nedostatak izvanjskog čina, no iskreno ne mogu zamisliti kako netko tko zna što prima i tko vjeruje u istinitost onog što čuje, kako može primiti Tijelo Kristovo a bez da se makar malo pokloni. Stoga, pretpostavljam, većina ljudi koji pristupaju pričesti ili ne zna što prima, ili ne shvaća što znači pristupiti Tijelu Kristovu, ili ne vjeruje da to jeste pravo Tijelo Kristovo. Ili sve to skupa.
Na žalost, to nije slučaj samo sa primanjem euharistije na ruku, nego također i na usta, no tu se ipak osjetno više ljudi pokloni pred hostijom, što, pretpostavljam, znači da znaju što primaju i vjeruju u istinitost stvarne Kristove prisutnosti.

No, Memoriale Domini nam donosi još jedan zanimljiv i indikativan podatak, naime tada su biskupima svijeta postavljena tri pitanja na koja su se trebali očitovati:

1. Mislite li da bi trebalo obratiti pozornost na želju se prinzna i odobri obred primanja sv. pričesti na ruke.
Da: 597 biskupa
Ne: 1233 biskupa
Da, ali s rezervama: 315 biskupa
Nevažeći glasovi: 20


2. Je li vaša želja da novi obred bude isproban u malim župama, sa odobrenjem biskupa.
Da: 751
Ne: 1215
Nevažeći glasovi: 70

3. Mislite li da će vjernici, nakon ispravne katehetske priprave, primiti rado ovaj novi obred?

Da: 835
Ne: 1185
Nevažeći glasovi: 128

Dalje se zaključuje: iz ovih rezultata je jasno vidljivo da velika većina biskupa ne želi promjene u sadašnjoj disciplini i smatra da bi takva promjena bila uvredljiva i loša za duhovnost biskupa i vjernika. To je bilo davne 1969. godine. Danas, šezdeset godina kasnije, pitam se kakvi bi bili rezultati. Da li bi se današnji biskupi složili sa svojom starijom braćom? Iskreno, ne znam.

No, ono što se može znati i bez da čovjek viri u tuđu glavu i čita misli, jest što se dogodilo nakon ovog dokumenta. Dogodio se neposluh. Na žalost, mnogi svećenici su zanemarili upozorenja data u dokumentu i uveli pričest na ruke kao stanard u krajeve gdje to nikad nije bila praksa. I onda, tako učinivši, su se pozvali na isti taj dokument da ozakone svoj postupak. Jer, kažu, evo što u njemu piše:

"Where a contrary usage, that of placing holy communion on the hand, prevails, the Holy See—wishing to help them fulfill their task, often difficult as it is nowadays—lays on those conferences the task of weighing carefully whatever special circumstances may exist there, taking care to avoid any risk of lack of respect or of false opinions with regard to the Blessed Eucharist, and to avoid any other ill effects that may follow."

Ono što je Crkva dopustila kao iznimku, učinjeno je pravilom. Zanemarena su upozorenja da to nije samo pitanje discipline, nego da u takvim okolnostima prijeti opasnost gubljenja osjećaja svetosti spram sakramenta, opasnost profanizacije i opasnost gubljenja prave vjere. Također je zanemaren poziv na posluh Apostolskoj Stolici koja je ponovila vrijednost starog zakonika po ovom pitanju, te posluh izraženoj volji većine biskupa. Na žalost, pokazalo se da je dokument bio u pravu kad je istaknuo što se može dogoditi, jer se sve ono nabrojano i dogodilo.

Uvijek se začudim ovim pretjeranim inzistiranjima primanja pričesti samo na jezik i klečeći iako je dopušten oblik i primanja pričesti na ruku jer to je smisao „uzmite i jedite“.

Osobe koje govore o primanju sv. Pričesti na jezik, a oštro se protive pričešćivanju na dlan, uglavnom pripadaju Zajednici sv.Šarbela. Pri svome „misionarenju“, članovi spomenute zajednice služe se unaprijed pripravljenim odgovorima. http://www.zupa-sveti-juraj.hr/glasnik/ ... ricest.htm

Molitvena zajednica sv. Šarbela sastavljena je od "katolika" nekatolički orijentiranih. Evo njihovih obrazloženja protiv pričesti „na ruku“ prema članku J. Blaževića objevljenog u Veritasu :
Bogoslužje započinju blagoslovima ulja, predmeta i vode. Blagoslov obavljaju sami laici jer, prema navodnim Gospinim porukama, katoličkim svećenicima je oduzeta moć blagoslivljanja, budući su vjernicima dopustili pričest na ruke, što članovi Reda sv. Šarbela smatraju neoprostivim grijehom. Valjana pričest, prema njima, jest samo na usta, i to - klečeći, kako izričito ističu na svojim publikacijama: "Pričest morate primati samo od svećenika, na jezik i klečeći". Razlog tomu je kontroverzno viđenje već spomenute Dr. M. J. Even od 1. travnja 1988., koje je ona primila za vrijeme svete ure klanjanja pred Svetohraništem" http://www.ver.hr/arhiv/arhiv/ver2002/v ... denjak.htm

Opravdano mislim da smisao ovakvih rasprava oko načina pričešćivanja nije podizanje dostojanstva primanja pričesti već micanje žarišta sa bitnog a to je stanje milosti duše koja prima pričest. Izgleda da više nije važno jesam li se iskreno ispovjedio, da li sam u međuvremenu teško griješio i jesam li se iskreno pokajao za lake grijehe, već je samo bitno primiti pričest klečeći i „na usta“ i to sve da bi drugi vidjeli kako sam pobožan.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Pa nitko nije rekao da nije bitno stanje duše, ali je valjda nešto i u načinu.
Mata je lijepo objasnio kako je došlo do toga da se proširila pričest na ruku.
Nije valjda sektaš i predstojnik Kongreg. za bogoštovlje koji je u svojoj nadbiskupiji vratio pričesne klupe! I ja sam doživio par puta da netko hoće ukrasti hostiju, zašto im davati priliku? Osim toga kleknuti je izraz vjere, znak poniženja pred Bogom. Kad se ovako dijeli čini se da svi mogu uzeti- valjda nepristojno odbiti; primjer od neki dan (3,6MB):
http://wdtprs.com/blog/podpress_trac/we ... M_host.flv

O stanju duše u njegovom postu nije bilo ni riječi a i iz njega se vidi da je dozvoljena pričest na usta iako on nepotrebno inzistira na posebnoj dozvoli jer u našim biskupijama je to dozvoljeno. Međutim ako se nekom sviđa kako je to vani uređeno ja nemam ništa protiv, samo zašto naturati svoje viđenje ako biskupi i svećenici dozvoljavaju pričest na ruku.
Jedino je važno da se sakramentu Euharistije pristupa s doličnim (straho)poštovanjem, vjerom i, dakako, u stanju milosti. Osobe koje primaju pričest na ruke, svakako moraju voditi računa da su im, pri tom svetom činu, obje ruke slobodne (dakle, ne u rukavicama, ili s torbama ili djecom na rukama, niti da pružaju samo jednu ruku ili, što je još nedoličnije, samo dva prsta u stavu preuzimanja hostije od svećenika), te da budu pažljivi prema svetim česticama koje im ostanu na dlanu poslije pričesti, te da i njih s poštovanjem blaguju.


Neosporno je da se može primiti pričest i klečeći ali i taj vid se može izvesti na nedostojan način a to možeš vidjeti i u filmiću koji sam ti poslao na PP. Nisam ga stavio javno, iako dokazuje moju poantu, da neke članove ne bi sablaznio.
Kao što i sam možeš vidjeti nema smisla dokazivati neku poantu filmićima kad to samo pokazuje kako se neki vjernici ne znaju ponašati prilikom jednog i drugog načina.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Koliko ja vidim, još nitko nije doveo u pitanje da li pričesti treba pristupiti sa stanjem milosti i sa vjerom u stvarnu prisutnost, ili ne. Budući da inače 90% vremena provodim u razgovorima sa protestantima, onda im to stalno naglašavam (a pričet na ruke ili jezik nikad niti ne spominjem), no nisam znao da je i ovdje potrebno o tome pričati. No dobro, ako jeste onda ću i o tome govoriti.

Evo:
Nije dobro ići na pričest a bez da je čovjek očistio svoju dušu od ljage grijeha. Još u vremenu prije nego je euharistija ustanovljena, za vrijeme dok su Židovi blagovali Pashalno žrtveno janje, dio njihova obreda je bilo temeljito čišćenje kuće i tada su bili obvezni sve pretresti kako bi se očistilo i od zadnjeg zrna kvasca koje bi se moglo naći u kući. Taj obred kod njih i danas prethodi Pashalnoj večeri.
Mi, poučeni od Krista i apostola, znamo što to uistinu znači. Znamo i što predstavlja kuća, a znamo i što predstavlja kvasac.

Kuća je naša duša. To vidimo iz npr. Lk 11,22-26
Kvasac je ono što onečišćuje dušu. To vidimo u npr: Lk 16,6-12; ili 1 Kor 5,7

Vać je za starog Izraela kazna za nepridržavanje tog obrednog čišćenja kvasca iz kuće, bila izgon iz zajednice (Iz 12,15). Pravi razlog za to nam je otkrio Isus, a posebno i sv. Pavao kad je rekao:

"Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije." (1 Kor 11,27-28)

Dakle, tu vidimo da je prije pristupanja pravoj Pashi koja je euharistija, potrebno očistiti naše kuće od kvasca, tj. duše od svake ljage. u suprotnom, čovjek biva krivac Krvi i tijela Gospodnjeg. No, za razliku od Pashalne večere, od nas se traži još nešto... da u kruhu i vinu uistinu prepoznamo Tijelo i Krv Kristovu. Dakle, ako čovjek primi euharistiju a da prethodno nije očistio svoju dušu od svakog kvasca tj. grijeha, ili primi kruh a bez vjere da je on Tijelo, tom će se dogoditi isto ono što i starim Izraelcima... bit će odstranjen iz naroda Božjeg.

Dakle, ono što nam je ranije otkriveno u slici, sad nam je potvrđeno direktnim riječima a sve to kako ne bi ponavljali stare greške, odnosno kako bi mogli učiti na tuđim greškama.

Evo, sad kad smo to sredili, sad se možemo vratiti na ono o čemu smo zapravo govorili.

Ja sam do prije par godina također primao pričest na ruke. nije bilo nikakvog posebnog razloga za tim, nego je takav običaj u crkvi pa sam mu se ja jednostavno prilagodio. Nakon što mi je skrenuta pažnja na to što Crkva majčinski savjetuje i preporučuje, nije mi trebalo dva puta ponoviti prije nego sam počeo primati pričest na usta. Jednostavno, smatrao sam razumnim poslušati savjet Crkve.

Tko taj savjet ne želi poslušati, ne mora. Odnosno, ne mora tamo gdje biskup dopušta pričest na ruke, dok tamo gdje ne dopušta, tamo mora poslušati naredbu (tj. zabranu).

Stvar je u slijedećem: ozbiljno smo upozoreni kakve posljedice mogu biti od uzimanja euharistije na ruke. Gubitak poštovanja spram euharistije, profanizacija sakramenta i kvarenje prave vjere. To ne mora biti, ali može biti.

S druge strane, takve posljedice ne mogu biti od primanja euharistije na usta. Odnosno, ne kaže se da ni u tom slučaju ne može biti svega i svačega, no razlog tome nije primanje na usta nego nešto drugo.

Budući da se ne raadi o krumpirima, nego o vječosti ljudskih duša, ja ne vidim zašto bi netko inzistirao na nečemu u čemu postoji opasnost od propasti. Jer, niti gubiak poštovanja spram euharistije, niti profanizacija sakramenta, a niti gubitak prave vjere, sigurno ne pospješuje naša nastojanja za spasenjem. Istina, te posljedice ne moraju biti, ali samim tim što mogu biti (a često i jesu) mislim da je i mudro i razumno prihvatiti ono što Crkva preporuča. A posebno ne vidim kao mudro rješenje javno zastupati i proklamirati stav koji je suprotan savjetu i praksi Crkve, savjetu koji nije tu od juče ili preključe. Ponavljam, u pitanju su ljudski životi, čak i vjera čitavih zajednica.

Kod pričesti je najvažnije da joj se pristupa s doličnim (straho)poštovanjem, vjerom i, dakako, u stanju milosti - tj. bez teškoga grijeha na duši. Drago mi je da su o tome neki konačno i progovorili jer važno je bar se osvrnuti na bitne stvari a na dozvoljene načine pričesti treba gledati onako kako ih vide u našim biskupijama.
Svi znamo a to dosad nitko ovdje nije ni osporio da smo prema pitanju načina obavezni slušati naputke svojih biskupa koji su u našim krajevima dopustili pričest na oba načina.
Ovo su Propisi o pričesti na ruku koje je prema Biskupijskim obavijestima, napisao mr.Josip Majdandžić,vlč. a nalaze se na http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=7657

1. pričest na ruku, kao i pričest na usta, treba očitovati poštovanje prema zbiljskoj nazočnosti Krista u Euharistiji

2. kod pričesti na ruku treba pružiti obje ruke, tako da desna bude ispod lijeve (kod lijevaka obrnuto)

3. vjernik koji je primio Euharistiju na ruku neka je stavi u usta prije nego što pođe na svoje mjesto. Može se samo malo maknuti na stranu da može prići slijedeći, ali okrenut prema oltaru

4. na riječi djeliteljeve:“Tijelo Kristovo“ treba odgovoriti:“Amen“. Taj „Amen“ označava da to uistinu vjerujemo da primamo „Tijelo Kristovo“

5. vjernik neka ne uzima pričest sam iz tanjurića ili košarice

6. svima, a poglavito djeci treba obratiti pažnju na čistoću ruku radi poštovanja prema Euharistiji

7. nikada se ne smije vjernike obvezivati na samo jednu praksu. Oni se sami trebaju odlučiti da li će se pričešćivati na ruku, ili na usta.

Stoga potpuno je nepotrebno uporno forsiranje praksi iz biskupija stranih zemalja, pogotovo kad znamo koliko je sakramentalni život u tim biskupijama slab i koliko je mali broj vjernika kod njih za razliku od nas koji po tom pitanju ipak dobro stojimo.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Pričest na ruke se u Crkvi proširila ´60.-ih iz zemlje koja nipošto nije ogledalo pravovjerja. Išlo se za oponašanjem protestanata. Nisu naši biskupi mogli sami to dopustiti nego su tražili posebno dopuštenje Svete Stolice; ali to nije ništa zacementirano za vijeke vjekova, niti to treba pod svaku cijenu braniti samo zato što se može, tim više što to nije nikakvo pravilo u Crkvi, nego izuzetak. vidimo da se ta praksa ponovo preispituje i to s razlogom. Nakon toliko desetljeća treba iskreno pogledati je li takva mogućnost pridonijela vjeri u stvarnu nazočnost Kristovu u euharistiji i osjećaju za sveto, ili je pričest učinila običnom, pa nije potrebna ni ispovijed jer je malo što grijeh, a onda ne treba gledati ni na mrvice, da ne budemo sitničavi. Ono što mene najviše zabrinjava je da se kradu hostije. Nekoliko sam puta to vidio, a tko zna koliko je onih koje nisu ulovili. Zato mislim da ne treba lopužama ići na ruku, samo zato da i ja ne izgubim mogućnost da dodirnem hostiju. To je snobovski, nije stvar u dodirivanju, nego Isus želi da se hranimo njegovim Tijelom i Krvlju pod prilikama kruha i vina.

Ovo mi je pomalo smiješno.
Zašto misliš da je nemoguće ukrasti hostiju ako se primi na usta?
Ona se odmah ne rastopi i postoji mogućnost da ju netko tako iznese. Koliko je tih možda bilo a ti nisi vidio i jesi li zbog toga više zabrinut?

Pomalo me zabrinjava ta orijentiranost na drugoga u trenutcima kad bi čovjek trebao imati najintimniji odnos s Bogom, ta Boga primamo a brinemo se kako ga drugi primaju. Nije li to pomalo čudno ili se samo meni čini? Meni uopće ne smeta ako se netko pričešćuje na bilo koji od oba dopuštena načina.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Kad su veća okupljanja svećenik zna reći da za vrijeme pričesti pripazimo na one oko sebe jer zna da su neki došli iskoristiti gužvu.

Dužnost je svećenika da najviše pripazi na to, jer on najbolje vidi što čini vjernik, kome daje pričest, ostali vjernici trebaju, samo biti spremni priteći u pomoć kad on primijeti da osoba pokušava ukrasti Tijelo Kristovo. Stoga mi se čini da je njegov opravdani poziv ipak išao u tom smjeru. Međutim neki to tumače kao dozvolu da budu policajci a neke može učiniti i pretjerano skrupuloznima jer kao što sam rekao biti u trenutku primanja pričesti i nakon nje, koncentriran na druge vjernike, znači propuštati trenutke koji bi trebali biti najintimniji vjernički trenutci.
Taj problem, se može riješiti puno bolje, ako bi svećenik zadužio dvojicu vjernika, koji bi bili uz njega i pazili.
Ili ako već govorimo o načinu pričešćivanja koji bi bio najbolji za zaštitu od krađe onda je daleko najbolji način na koji se pričešćuju grkokatolici.
Međutim kao što sam prije pisao nije smisao pričesti zaštita od krađe Tijela Kristova već primanje Boga u svoje tijelo, a najviše ga obeščašćujemo ako ga primamo u grešnom stanju duše. Prema tome tu najviše trebamo obratiti pozornost na stanje milosti svoje duše. Ako smo u milosti, možemo bez skrupula primiti na svaki dozvoljeni način.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.