adrijana je napisao/la:
Nitko nema pravo napadati biskupa ako tako odluči, pogotovo mi nemamo takve namjere. Generalno, u Crkvi je ona dopuštena, pa svaki biskup ne mora izdavati posebno dopuštenje za takvo pričešćivanje
Nije točno; uputa
Memoriale Domini određuje da određena biskupska konferencija, tajnim glasovanjem i dvotrećinskom većinom treba odlučiti da se pošalje zamolbe Svetoj Stolici, i tek po njezinog odobrenju dopušta se davati pričest na ruku. Isto tako, svaki biskup pričest na ruku može i zabraniti, kao što su to učinili npr. kardinal M. Ranjith ili Juan S. Íñiguez, tako da ne možemo govoriti o jednakopravnom položaju jednog i drugog stava.
Citat:
Mene zanima druga stvar. A to je, zašto se na ruku mora posebno od biskupa dobiti odobrenje, jer u nekim biskupijama i naprimjer Rimu pričešćuje samo na usta. A to znači da na usta i ruku nije isto, jer na usta ne treba posebno odobrenje.
Upravo zato što i Memoriale Domini navodi izričit papinu želju da primarni način pričešćivanja ostane klečeći i na jezik, što uostalom potvrđuje i sama činjenica da se činom primanja pričesti stojeći odvaja stav primanja od klanjanja pa zato i uredba propisuje da prije pristupanja treba učiniti odgovarajući znak štovanja (što klečeći stav već sadrži u sebi).
Citat:
Ispružene ruke su gesta koja izražava spremno prihvaćanje, izlaženje u susret; vjernički odgovor na „Uzmite i jedite!“ ; ruke nisu ništa nedostojnije od jezika (čak možda i čišće), a stav je ponizniji jer rukama kao da prosiš. Prihvaćanje rukama je i gesta vjerničke odgovornosti za svoju vjeru i zrelosti, a tu zrelost upravo sakrament euharistije potvrđuje.
Meni se osobno čini bar da je stav ponizniji, jer oni koji primaju pričest na usta nerijetko imaju sklopljene ruke spuštene niz tijelo, a ovako barem gestom pokazuješ spremnost da prihvatiš Isusa.
Ovdje nije pitanje s kojim se udom čini manje grijeha (jer ako ćemo tako, rukama se između ostalog krade i ubija) nego koji stav prikladnije odražava našu vjeru u događaj primanja euharistije. I nije naglasak na tome tko (jer čovjek ničim nije zaslužio taj dar) nego što se prima; klečanjem se najjasnije odražava naš stav poštovanja prema uzvišenosti euharistijskog sakramenta jer on uostalom ne pripada svakodnevici, dok se rukama dohvaćaju svakidašnje, prolazne stvari.
Citat:
Nezgode se mogu dogoditi i prilikom primanja pričesti na usta (što se događa obično kad svećenik ne koristi pliticu – a to je već liturgijska pogreška)… Važnije od načina na koji se pričest prima jest ipak da svaki za sebe ispita savjest, pokaje se za grijehe, očisti srce i bude svjestan Onoga koji ga poziva na pričest.
Mogu, ali neusporedivo teže nego kod primanja na ruku, gdje vrlo lako čestice mogu ostati na ruci ili biti istresene, da ne kažemo i – doći do krađe hostije, za što je dovoljan samo mali trenutak nepažnje (pa čak ni to, ako se želi, lako je moguće da netko izhini da je stavio pričest u usta). Zato papa Pio XI. naglašava:
Stoga neka se vodi najveća briga da se fragmenti ne odijele lako od hostije i ne padnu na zemlju, gdje će se – strašno je to reći! – pomiješati s nečistoćom i biti gaženi nogama (Dominus est, 44. str.)
Citat:
Bilo bi korektno da staviš i link otkuda si to preuzeo. Ako si preuzeo s
http://sites.google.com/site/molitedrag ... ta-pricest, onda ti moram reći da ti je izvor nevjerodostojan, jer su te stranice napravljene u svrhu propagiranja lažnih privatnih objava, na kojima je brdo neistina i gluposti, i koje ozbiljno proturječe stavovima i nauku Crkve.
Sv. Toma Akvinski je živio u 13. stoljeću. Od 1225. do 1274. Njegovi savjeti ne mogu biti dokaz da se do 12. st. pričest nije uzimala na ruke.
Evo jedna povijesna analiza ovog pitanja sa strane biskupa A. Schneidera (koja istovremeno potvrđuje da su podaci na koje se tokom rasprave ukazivalo točni):
,,Svjesna veličina i važnosti časa svete Pričesti, Crkva je u svojoj dvotisućljetnoj predaji tražila obredni izražaj koji bi mogao na najsavršeniji mogući način svjedočiti njezinu vjeru, njezinu ljubav i njezino štovanje. To se je ostvarilo kada je u tijeku organskog razvoja, počevši barem od šestog stoljeća, Crkva počelr primijenjivati način dijeljenja svetih euharistijskih prilika izravno u usta. Tako svjedoče: životopis pape Grgura Velikog i jedna uputa istoga pape (u svojem djelu Dialoghi III on iznosi kako je papa Agapit (535.-536.) dijeli svetu Pričest u usta). Kordovska sinoda god. 839. je osudila sektu takozvanih ‘casiana’ zbog njihovog odbacivanja da primaju svetu Pričest izravno u usta. Zatim je sinoda u Rouenu, god. 878., naglasila postojeće pravilo dijeljenja Tijela Gospodnjeg na jezik, uz prijetnju službenicima suspenzijom od njihove službe, budu li dijelili laicima svetu Pričest na ruku... Na kraju otačkog razdoblja praksa primanja svete Pričesti izravno u usta postala je dakle praksa već raširena i gotovo općenita. Ovaj organski razvoj može se smatrati kao plod duhovnosti i euharistijske pobožnosti iz vremena Crkvenih otaca. Stvarno, postoje brojni poticaji Otaca Crkve o najvećem štovanju i brizi prema euharistijskom Tijelu Gospodina, posebno obzirom na čestice (fragmente) posvećenog kruha. Kada se počelo zapažati da više ne postoje uvjeti u kojima se može garantirati zahtjeve poštovanja i značaja nadasve svetog euharistijskog kruha, Crkva je bilo na Zapadu bilo na Istoku u zadivljujućem suglasju i gotovo instinktivno shatilo hitnost dijeljenja svete Pričesti laicima jedino na usta.’’ (Dominus est, 29.-30. str.)
Inače preporučam ovu knjižicu koja predstavlja jedinstveni doprinos za ovu raspravu. Sažetak možete pogledati u ovom video nastupu:
http://www.youtube.com/watch?v=Jii6NCfTW68