Barnaba je napisao/la:
Ovo je stvarno relativiziranje bez premca koje nema veze s stvarnosti zato što lefebvreovci ispovijedaju po dvoranama u raznim hotelima, zgradama raznih društava ili domova, možda uskoro i po vatrogasnim domovima itd. Isto tako, ako netko napravi nekakvu zgradu, koja može i ličiti na crkvu, to ne znači kako je ta zgrada katolička crkva. Jadna je legitimnost koja počiva na zabuni vjernika kako je ušao u katoličku crkvu i ispovjedio se. Dakle ne može se niti takvim nasiljem nad logikom koju vrši Hipolit dati legimitet ispovjedi kod lefebvreovaca jer im je situacija kao i kod Ivana Grubišića ako on ispovijeda po hotelskim salama.
Predočio sam ti nauk Crkve koji govori da u slučaju opće pravne zablude Crkva nadopunja jurisdikciju – taj nauk je izražen u oba Zakonika kanonskog prava (kako starom iz 1917., tako i u novom iz 1983., kan. 144). Ako želiš, mogu ti ovdje navesti desetak komentara uglednih kanonista što taj pojam znači. Evo ovdje neki od njih:
Pugliese, in Palazzini's Dictionary of Moral Theology, 1962, article Jurisdiction, Supplied: the Church supplies jurisdiction in a case of common error. The error may be due to a false conviction concerning the possession of the required jurisdiction. It is necessary, however, that this conviction arise from a positive fact which would cause the faithful reasonably to assume that the priest had the required jurisdiction. A case in point might be . . . that of the priest who, acting as if he had jurisdiction, occupies the confessional or imparts absolution, when in fact he has no jurisdiction . . . (Common error) is called error of law when it stems or may stem from a fact which of itself is such as to lead many people into error even though in fact no one errs. Today it is generally held (and such an interpretation may be called certain) that the error of law is sufficient to require that jurisdiction be supplied.
Van Kol, Theologia Moralis, 1968, vol. II, #316: Communior sententia hodie admittit Ecclesiam etiam supplere in errore de iure tantum communi: i.e. si habetur factum seu fundamentum publicum, quod natura sua aptum est ad communitatem in errorem inducendam... Idcirco error communis certe habetur... si sacerdos, iurisdictione carens, in sede confessionali sedet exspectans fideles ad sese accedentes.Dakle upravo ovo što sam rekao – kada postoji objektivna činjenica koja po svojoj naravi (neovisno o samoj činjenici da li taj svećenik jurisdikciju stvarno ima i da li je ljudima to poznato) upućuje na to da svećenik ima jurisdikciju (kao npr., kad svećenik sjedne u ispovjedaonicu ili dade svima vidljiv znak da je spreman slušati ispovijedi), Crkva u tom slučaju nadopunjava potrebne ovlasti radi općeg dobra.
Mogu razumjeti da se tebi taj nauk ne sviđa zbog tvojih osobnih razloga, no valja biti objektivan i prihvatiti ono što kaže Crkva u svojem kanonskom zakoniku.
Citat:
U kojem dokumentu Crkve stoji kako je Ispovjed katolika kod pravoslavaca dozvoljena, zakonita i učinkovita?
Ne govorim o ispovijedi katolika (naravno da nije dozvoljena ni u kojoj nekatoličkoj crkvi), nego o pitanju da li su ispovijedi koje vrše pravoslavni svećenici valjane (u odnosu na njihove vjernike). Ako upitaš bilo kojeg kanonskog pravnika danas, odgovorit će ti potvrdno. A kako je jedno od glavnih načela crkvenog prava kanonska pravičnost, nameće se kako je očito nepravedno i nelogično da svećenici koji su objektivno izvan Crkve, u krivovjerju i raskolu, imaju za svoje vjernike jurisdikciju te su im ženidbe, ispovijedi, potvrde (kada ih podjeljuje svećenik – što je slučaj u istočnom obredu) valjane, dok katoličkim svećenicima koji su spremni dati svoj život za katoličku vjeru, to navodno ne bi bilo tako zato jer njihovi stavovi ne odgovaraju trenutnoj crkvenoj politici.
Prema tome, iz kojeg god kuta pogledali:
1. činjenična zabluda (u nekim slučajevima),
2. pravna zabluda,
3. pozitivna i vjerojatna sumnja zbog nepravednosti nametnutih kazni,
4. kanonska pravičnost,
sve nedvojbeno potvrđuje kako su svi sakramenti koje podjeljuju svećenici fsspx-a valjani (a također i dopušteni, na temelju pozitivne i vjerojatne sumnje usred trenutne krize u Crkvi, kada se vjernicima uskraćuje pravi katolički nauk i liturgija).
toni1 je napisao/la:
Nisam siguran da onda kad je Ratzinger ovo izjavio nije bio prefekt Congregatio pro doctrina fidei. Kako je u stvari čudno da vi koji ste vjerni tradiciji u njenoj najsavršenijoj čistoći imate neusuglašene stavovove oko osoba koje su vodile Crkvu. Recimo Ingi je bio oduševljen (bar je pisao hvalospjeve) o papi Benediktu XVI. Za tebe je on moderan teolog gotovo modernist. Kad on kao prefekt daje interviu katoličkom novinaru i ovaj (novinar) uz odobrenje Ratzingera izda knjigu to je ništa.?
Bio je prefekt Kongregacije ali tu izjavu nije iznio u tom svojstvu – nije se radilo o njegovoj izjavi kao prefekta Kongregacije, nego je to bio intervju koji je on dao kao privatna osoba. Čak i kasnije kao papa, kada je napisao knjigu 'Isus iz Nazareta', izričito se izjasnio da se ono što stoji u knjizi ne smije promatrati kao izraz papinskog učiteljstva nego da on to piše kao privatni teolog, s kojim je svatko slobodan složiti se ili ne.
toni1 je napisao/la:
Zar nisu sedevakantisti oni koji vjeruju da je Petrova stolica prazna samo se još ne mogu dogovorit oko toga od kojeg je pape prazna. Naime svaku malo se otkriva kako se u stvari nije savršeno čuvao nauk KC pa se svakim novim saznanjem moraju vraćati sve dalje u prošlost dok ne nađu papu koji je bio savršeno ispravan. Nevjerovatno mi je i to kako se uvijek pozivate na sv. Pavla apostola. Čovjeka koji je bio izabran od Boga, uzdignut na treće nebo, genij od glave do pete i on poslje objave Evanđelja koje je dobio direktno od Boga ne vjeruje samom sebi nego odlazi u Jeruzalem da se uvjeri od apostolskih prvaka Petra Ivana i Jakova da li je u pravu i nije li trčao uzalud. Preko sv.Atanazija možeš vidjeti da je Bog onaj koji vodi svoju Crkvu. Postojala je u vrijeme sv. Augustina (ili prije) jedna skupina ljudi koji su se zvali Donatisti. Vjerovali su sve isto kao i ostali katolici međutim držali su se jako čistima i savršenima (nisu se družili s ostalim kršćanima jer su savršeno sve obdržavali i bili divni i krasni). Sv. Augustin je radi toga što nisu bili u zajedništvu s Crkvom njihovu sljedbu odbacio samo radi toga što su na druge gledali s visoka. Tako da "tradicionalizam" nije ništa novo što se u povijesti Crkve već nije dogodilo samo pod drugim imenom. Osobno "tradicionaliste" doživljavam kao i protestante. Jedni su samo sv.Pismo ,drugi su samo Crkveni dokumenti. Prvi se ne mogu dogovorit u što će vjerovati ,tako i vi. Ingi i ti. Jednome jedan papa već proglašen svetim (iako je još živ), drugome taj isti papa moderni teolog. Jednome 2 VS ok, drugome ajme i kuku i kad bi se netko htio zabaviti ,toliko kontradiktornosti od samo dva pravovjerna "tradicionalista" na ovom forumu. Veliku sličnost vidim između protestanata i vas. S njima se još i nekako može pričati ,kod vas je slučaj da je i nemoguće nešto i pokušati dokazati vam. Jer koristiti se nečim što je rekao bilo koji papa iza 2 VS uopće nema snagu argumenta jer su ti pape modernisti.
Ako još jednom pročitaš što sam napisao, moći ćeš vidjeti da sve svoje optužbe o 'protestantizmu' možeš prenijeti direktno na sv. Atanazija koji je djelovao po točno istim principima kao nadbiskup Lefebvre. Dapače, upravo su tada arijanci koristili istu retoriku s kojom danas ti i drugi neokonzervativci zavodite sami sebe i braću katolike – glavni argument je bio da sv. Atanazije 'nije od Boga jer krši subotu', tj., jer se odlučio suprotstaviti nečemu što je odobrio sam papa. I sam sv. Pavao suprotstavio se sv. Petru kada je ovaj svojim postupcima izazivao sablazan – stvorio utisak da se kršćani koji su se obratili s poganstva trebaju obrezati i obdržavati starozavjetni Zakon. Prema tome, treba nam biti jasan pojam autoriteta – da on nije svrha samom sebi i nije nezabludiv u svim mogućim postupcima, nego da su njegovi vršitelji ljudi koji u svojim postupcima mogu pogriješiti. I ako je ta pogreška očevidna i izaziva veliku štetu, tada svaki katolik ima ne samo pravo nego i obavezu suprotstaviti se autoritetu radi većeg dobra, a to je vjernost Bogu i spasenje duša. To je pravilo bilo aktualna u vrijeme arijanske krize, a aktualno je i danas jer autoriteti na vrlo sličan način nameću katolicima stvari koje ugrožavaju vjeru a time i vječno spasenje.
Tako da je pravi protestantizam dominantan zapravo u službenim strukturama Crkve – dovoljno je samo pogledati stvari koje su se događale na protekloj Biskupskoj sinodi. Ili možda misliš da se slažu primjerice kardinali Kasper i Burke – od kojih se prvi zalaže za davanje pričesti osobama koje žive u teškom grijehu (s podrškom pape Franje), a drugi za katolički nauk?