Katolički odgovori

Dragi moji, nalazim se u situaciju u kojoj više ni sama ne znam kako se postaviti. Priča je duga, ali probat ću je skratiti...
Brak je dug 20 godina, od samog početka su se isticale razlike, o kojima se nije razgovaralo. Problemi su se gurali i pravilo se da ih nema. Ja sam pokušala razgovarati o tome i ukazivati na nedostatak komunikacije međutim, očito na krivi način, jer je supruga to dovodilo do očaja. Između nas je nastala tako ogromna praznina, skroz smo se udaljili.
Meni je do supruga i braka stalo, volim ga bez obzira na sve razlike između nas i vjerujem da je moguće naći izlaz iz ovog problema.
Suprug je došao do točke pucanja i izrazio da želi razvod. Kaže da je siguran u svoju odluku i da je dobro razmislio, ja se s tim ne slažem ali svjesna sam da bi trebala poštovati njegovu odluku. Od izjave da želi razvod ništa nije poduzeo, imam osjećaj da čeka da ja budem ta koja ću preuzeti tu odgovornost na sebe, a to ne mogu jer se ne slažem s razvodom. Probala sam pričati s njim, dati mu do znanja da mi je stalo do njega, da sam svjesna nekih svojih postupaka koji su kod njega ostavljali dojam da ga ne poštujem, ali on to ne želi čuti ni prihvatiti. Predložila sam bračnog savjetnika na kojeg je pristao samo kako bi ja shvatila da nema povratka nazad. Tek smo ušli u proces sa bračnim savjetnikom i otišla sam tamo u uvjerenju kako od nas neće biti ništa, međutim tamo kad ga se pitalo koliko je siguran u svoju odluku nije mogao reći 100 posto, što me je zbunilo i naravno ostavilo prostor za nadati se da ćemo uspjeti nešto napraviti za nas, da ćemo uspjeti obnoviti brak i obitelj. Međutim mene brine jesam li ispravno postupila, trebam li ga pustiti da ode kad to želi, kad smatra da će mu bez mene biti bolje? Nekako sam nesigurna, bez obzira što ga volim i želim obnoviti naš brak, ne želim da on pati.
Treba mi savjet nekoga tko je bio u približno sličnoj situaciji da mi kaže jesam li sebična što želim obnoviti brak? Najviše me muči baš taj dio što je meni govorio da je siguran u svoju odluku da želi razvod a kod savjetnika nije mogao reći da je siguran 100 posto. Ja znam da želim obnoviti brak i to baš na način da krenemo ispočetka bez guranja problema ispod tepiha. Imam vjeru u nas, ali opet me muči taj dio što ako će on patiti...

Brak traje dok vas smrt ne rastavi,bolje da pati sada nego u vječnosti lp.

U katoličkom braku nema rastave, to ne postoji, obećali ste si ljubav i vjernost u dobru i zlu pred cijelom Crkvom, i kada zapne trebate tražiti pomoć Crkve.
Ne bračni savjetnik, nego razgovor sa svećenikom o svojoj vjeri, probati probuditi svoju vjeru i ići prema obraćenju.

Da ako ste vjenčani u Crkvi trebate ići kod svećenika/fratra na savjetovanja i to ne bilo kojeg nego onog koji je specijalizirao i koji je stručan za područje braka, bračnih odnosa itd.

Naravno da smo vjenčani pred Bogom i u crkvi, i znam što to znači.
Suprug je taj koji je izgubio vjeru i ne znam kako njega privoliti na razgovor kod svećenika? Ja sam ta koja odlazi na razgovore kod svećenika.

Pusti neka se sam odluči što želi.

Već se odlučio pred svjedocima i pred Crkvom, kada ga je svećenik pitao je li došao slobodno i odlučio se za katolički brak, u dobru i zlu dok ih smrt ne rastavi.
Mi smo nedavno u župnoj obiteljskoj zajednici imali temu ljubavi u braku, pa je svaki bračni par donio sliku sa vjenčanja i prisjetio se tog neizbrisivog sakramenta. U svakome braku dođu i krize, ali ako bi samo svojim snagama nekad lako odustali, uz Božju pomoć možemo i krizu iskoristiti za dobro, tražiti pomoć Crkve pred kojom smo si obećali ljubav i vjernost. Zato je potreban razgovor i međusobno i sa svećenikom i u svemu tome dozvoliti Bogu da nas polako mijenja.