anahoret je napisao/la:
Pustinju svi prolazimo u životu. Neki to zovu vrijeme čišćenja, neki je zovu tamna noć duha i sl... PUstinja je od Boga dano vrijeme, prostor, kušnja, šansa, koja nas treba približiti Stvoritelju. Čovjek se u pustinji nema na što osloniti, gdje skloniti i ostaje sam sa sobom i Bogom. U pustinji mora umrijeti stari čovjek i roditi se onaj novi i obnovljeni. Baš kao i izabrani narod.
Kod pustinjačke duhovnosti važno je jedno ne zaboraviti: pustinja je prolazna! Nije bijeg od ljudi, buke i kaosa, nego odlazak pred Boga gdje ćemo se osloboditi i samih sebe da bismo stajali pred Njim. I danas se ljudi povlače u samotnički život iz ovih razloga. Polažu zavjete i žive kao pustinjaci.
Ovo što je u širem smislu opisano kao "pustinja" to mogu doživjeti i kroz to proći i oni koji žive u redovničkim zajednicama, kao i mi u pretežno užurbanom i stresnom životu... Ali oni koji odlučuju živjeti potpuno kao pustinjaci odriču se zajedništva s drugima, čak i onog koji je podvrgnut strogim samostanskim pravilima. Mislim da nije to baš za svakoga, jer čovjek ima urođenu potrebu za društvom i za intimnošću.
?