Katolički odgovori

Živmo u svijetu koji nas lomi svojom brzinom što nas često navodi na to da zaboravljamo tko smo, zašto smo i kamo idemo... Svaka duhovnost u crkvi želi dobro čovjeku (ako ne govorimo o fanatizmu i skrajnostima) i poznate su mi mnoge. Neokatekumenski put, fokolarini, kursiljo, zajednice poput MIR, trećeg reda sv. Franje, frame... no mene osobno fascinira i pokreće pustinjačka duhovnost. "Evo, primamit ću je, odvesti je u pustinju i njenu progovorit srcu." (Hoš 1, 16)
Želi li netko o tome raspravljati ili pak podijeliti se svojim iskustvom...

Detaljije o čemu govorim možete pronaći ovdje
http://pustinja-nova.blogspot.com/

_________________
"Primamit ću ga, odvesti u pustinju i njegovu progovorit srcu" (usp. Hoš 2,16).
http://pustinja-nova.blogspot.com/

Prošlo je neko vrijeme otkad je do mene dospjela jedna mala knjižica o Pustinji Blaca, a u njoj su bili između ostalog i osobni dnevnici zadnjih redovnika koje su vodili gotovo svakodnevno...
Pošto sam na to već zaboravila, slobodno napišeš i nešto više što je to fascinantno u pustinjačkoj duhovnosti i kako se u svakidašnjem životu mogu iskoristiti ideje vodilje pustinjaka...

Bog, da bi svoj narod izveo iz egipatskog ropstva, uvodi ga u pustinju na čelu s Mojsijem i tamo borave četrdeset godina. Tih četrdeset godina onoga doba, bilo je dovoljno da umre jedna generacija i dođe druga. Izabrani narod je krenuo prema obećanoj zemlji kako im je Bog obećao, ali trebao je u tu zemlju ući pročišćen i obnovljen. Na kraju, jer je posumnjao u obećano, ni mojsije nije zakoračio u obećanu zemlju, nego umro na pragu iste.

To je možda dobra slika duhovnosti pustinje. Čovjek koji osjeća poziv da bude bliži Bogu, da se obrati i vodi ozbiljan duhovni život, mora postupno sazrijevati i rasti u duhovnosti i duhovnom životu. Pustinju svi prolazimo u životu. Neki to zovu vrijeme čišćenja, neki je zovu tamna noć duha i sl... PUstinja je od Boga dano vrijeme, prostor, kušnja, šansa, koja nas treba približiti Stvoritelju. Čovjek se u pustinji nema na što osloniti, gdje skloniti i ostaje sam sa sobom i Bogom. U pustinji mora umrijeti stari čovjek i roditi se onaj novi i obnovljeni. Baš kao i izabrani narod.

Kod pustinjačke duhovnosti važno je jedno ne zaboraviti: pustinja je prolazna! Nije bijeg od ljudi, buke i kaosa, nego odlazak pred Boga gdje ćemo se osloboditi i samih sebe da bismo stajali pred Njim. I danas se ljudi povlače u samotnički život iz ovih razloga. Polažu zavjete i žive kao pustinjaci. No, nije pustinjačka duhovnost samo za one koji osjećaju poziv u samoći stajati pred Bogom i biti znak u svijetu koji upućuje na neprolazne vrijednosti. I majka Tereza je je proživljavala svojevrsnu pustinju i to dvadesetak godina. Čitaj njena pisma u knjizi: "Dođi, Budi moje svjetlo".

_________________
"Primamit ću ga, odvesti u pustinju i njegovu progovorit srcu" (usp. Hoš 2,16).
http://pustinja-nova.blogspot.com/

Ovo što je u širem smislu opisano kao "pustinja" to mogu doživjeti i kroz to proći i oni koji žive u redovničkim zajednicama, kao i mi u pretežno užurbanom i stresnom životu... Ali oni koji odlučuju živjeti potpuno kao pustinjaci odriču se zajedništva s drugima, čak i onog koji je podvrgnut strogim samostanskim pravilima. Mislim da nije to baš za svakoga, jer čovjek ima urođenu potrebu za društvom i za intimnošću.

?

Adrijana, je li se možda još sjećaš naslova te knjižice?

Čini mi se da je bilo samo "Pustinja Blaca", ili nešto tako jednostavno, starije izdanje tiskano u vrlo maloj nakladi. Naslovnica je bila plava (slika mora i otoka). Mislim da bi se još negdje moglo naći u kojem antikvarijatu ili u knjižnicama svrstano pod Povijest hrvatskih naselja ili sl.

Ima knjiga o Blacima dosta. Napisano i opisano s raznih gledišta. Blaca nisu bila nikakva posebna pustinja. Tamo su živjeli svećenici - glagoljaši - odbjegli iz Poljica pred Turcima. Biskup im je dao spilju Ljubitovicu i okolna područja. Imali su veliko blago. Blatačka galija (postoji Gospin lik sa pramca galije u Bračkom muzeju) sudjelovala u bitci na Lepantu. Imali su svoju školu i tiskaru, vrlo interesantan pčelinjak, ja sam pio odličnog vina (prije 40 god) od ostatka vinograda. Dva don Nike Miličevića su se bavili naukom (zvjezdoznanstvo - nekad su imali najveći teleskop na Balkanu - i danas je tamo) Tamo je otkrivena zvijezda Croatia koju su bečkim teleskopom "vidjeli". Imanje je jednom poharano požarom, a drugi put je "dotučeno" 1906 poplavom koja je uništila sve osim zgrada (koje i danas postoje). Nakon smrti posljednjeg don Nike više se ni jedan nečak nije javio za svećenika i tako se sve ugasilo a imanje prešlo u ruke biskupije nakon mnogo peripetija. U međuvremenu su pokradene bezbrojne stvari. Tako je jedan vrijedan "Ptolomejev atlas" darovan Titu, kad je bio na Braču, i nestao! prošlog ljeta ogromna hridina pala na zgradu i uništila nešto - pa je ulaz do obnove zabranjen. Biskupija je dala zgrade općini Brač- sačuvavši samo kapelu i sobu za svećenika. Sličnih "pustinja" je još bilo na Braču - "picokare" (Najpoznatija "Zmajeva špilja" sve je nestalo a zgrade srušene.

Među Blackim pustinjacima bilo je i laika u počecima, kasnije su se isprofilirasi samo svećenici i usmjerili se na znanost. Zanimljivo je da su nestali tek pedesetih godina dvadesetog stoljeća...

Pustinjački poziv kakav Adrijana spominje danas sve više pronalazi mjesto u Crkvi. Svakako da ovaj poziv nije za sve. Pustinjak je poput svetionika nam moru, rijetki su ali i dragocjeni dar Crkvi. 1983. g izdan je novi Zakonik kanonskoga prava i u njemu je nakon dužeg vremena ponovno mjesto našlo i pustinjaštvo kao regularni oblik posvećenog života. U italiji se dosta radi na tome i postoje ozbiljni pustinjaci koji u osami, molitvi i pokori provode svoj skroviti život. Nisu se oni opredjelili za samoću radi sebe ili nekog bijega, nego radi Boga, ali i radi čovjeka. Ima i onih pustinjaka koji ipak svoju samoću prikrate na internetskim stranicama i blogovima. Ali i oni pružaju dobre informacije i materijale na ovu temu

_________________
"Primamit ću ga, odvesti u pustinju i njegovu progovorit srcu" (usp. Hoš 2,16).
http://pustinja-nova.blogspot.com/

pronašao sam slike Pustinje Blaca, s interijerom. slikom don Nikole, crkvom- prezentacija (4,64 MB)
http://www.google.hr/url?sa=t&source=we ... nqjMlkQzIQ

Hvala, usporedit ću je li možda isto ovo od Verbuma http://www.verbum.hr/knjige/pustinja-blaca-3717/

Znači tamo se mogu i dalje služiti mise?
Dolazi li tko i kada?


...nema prave pustinje, ako se ne mogu odmoriti barem od interneta

Blaca su bila i samostalna župa (pripadala su okolna nasalja Obršje, Draga voda koja su potpuno izumrla kao i Blaca) i župa je nominalno živa - pripojena župi Nerežišća. Nekada se hodočastilo Gospi blatačkoj (postoji mali kip kojeg su donijeli sobom svećenici glagoljaši, u crkvi su i orgulje, derutne!) a patron župe je Velika Gospa, pa se već dugi niz godina organizira i hodočašće u subotu iza blagdana Velike Gospe. Okupe se svećenici Brača i lijepi broj vjernika (i turista). Postoji mogućnost i pojesti, nakon mise, porciju ukusne bračke janjetine (dobro je rezervirati kod čuvara).Skreće se sa puta za Vidovu goru. Put je obilježen - Može se doći autom do iznad Drage vode a onda pješke niz guduru -40 minuta hoda. Preporučam odlazak u popodnevnim satima a povratak u večer (radi vrućine) a isto se može preko Obršja. Može se iz Milne pješke (ne znam vrijeme pješaćenja),a tako i iz Bola brodom do u uvalu Blaca a onda četrdesetak minuta uspona.

to je istina. također sumnjam u takvo pustinjaštvo, ali Bogu hvala i na takvima. rekoh, pruže nam po koju dobru informaciju...

_________________
"Primamit ću ga, odvesti u pustinju i njegovu progovorit srcu" (usp. Hoš 2,16).
http://pustinja-nova.blogspot.com/

... lijepa priča "Molitva trojice monaha"

http://ocimadrugoga.blogspot.com/2010/0 ... onaha.html

U starim ljetopisima pustinjskih otaca piše:
Jedan je mladi pustinjak u egipatskoj pustinji pao u zanos. Neki zalutali putnik ga probudi i zamoli: „Molim te, pobožni mladiću, pokaži mi put koji vodi u Aleksandriju. Zalutao sam.“ „Neću ti ga pokazati,“ odgovori mladić, „i to zato što si me rastresao. Mogao bih ti pokazati put u nebo, ali ne put u Aleksandriju.“ Odgovori mu putnik: „Kako se mogu pouzdati da ćeš mi pokazati put u nebo ako ne znaš puta za Aleksandriju?“

- -
Ova kratka priča nam govori da kao molitelji nikad ne zaboravimo i svoje dužnosti na zemlji. Ako se udaljimo od zemlje, lako izgubimo put u nebo. Oca koji je na nebesima možemo susresti ovdje u braći potrebnoj, zaboravljenoj, pritiješnjenoj; susresti u njegovim jasnim i očitim tragovima koje nam je ostavio da ga možemo upoznati i ljubiti…