Katolički odgovori

Kakav stav crkva ima o njemu? Čitam njegovu knjigu Psihologija i Alkemija.

Ne znam kakav stav ima Crkva (i ima li ga uopće), ali znam što o njemu misli jedan katolički psiholog u knjizi
Paul C. Vitz: Psihologija kao religija - Kult samoobožavanja

i osobno mislim da ima pravo.

PS. Na linku se može prelistati i pročitati dio knjige.

Istina,no i sam Jung ne isključuje Boga,lutao je indijanskim religijama,no iako nije potvrđeno par mjeseci prije tjelesne smrti,navodno je postao katolikom,iako nikad nije potvđeno,i kao što sam rekao,nije isključivao Boga nikada u svojim djelima,stovise u knjizi koju čitam Isusa priznaje kao Sina Božjeg.

U dokumentu "Isus Krist - donositelj vode žive" (točka 2.3.2.) Crkva se kritički osvrnula na neke aspekte Jungove filozofije.

Na "neke",da na neke,ni i sama Katolička Crkva čiji sam član ,nije ju u potpunosti proglasila štetnom

Pa i nije potrebno, jer treba uvijek priznati ono što je dobro i razlučiti od onog što je zlo.
Jung nije bio neki protivnik vjere, kao što si i sam prije rekao. Kod njega je zanimljivo što je baš veliku važnost pridavao vjeri svojih pacijenata: zapažao je da najmanje katolika traži pomoć psihologa, a najviše ateista i agnostika. To je pripisao snažnom terapeutskom učinku vjere u Boga i važnosti transcendentnosti i smisla života za psihičko zdravlje.

U onoj knjizi stoji jedno njegovo razmišljanje da pacijenti zapravo očekuju da psiholozi preuzmu mjesto teologa u njihovom životu i tako im vrate pouzdanje u život i mir.

S druge strane, sve je to možda utjecalo da znanosti koju je razvijao pristupa kao nekoj vrsti „nove vjere“ koja će moći promijeniti ljudske živote. U tome je bila i pogreška jer je nekritički prihvaćao neka gnostička uvjerenja, mitologiju (u snovima), a vjerojatno se bavio i okultizmom. Kažu da je knjigu „Sedam propovijedi mrtvima“, objavljenu pod pseudonimom, napisao pomoću jedne vrste okultne tehnike.

Mislim da Jung nije bio katolik, pa onda nema ni smisla nekakva ekskomunikacija iz Crkve, ako si to mislio, a psiholozi koji su proučavali i vrednovali njegovu nauku ionako su je dosta kritički elaborirali (dakako ne svi).

Da,sve zavisi od psihologa do psihologa,i od teologa do teologa,prema tome njegova analitička psihologija,čiji je ideolog, nije u potpunosti proglašena štetnom od strane Katoličke crkve,nekim posebnim dekretom ili preambulom,te prema tome mislim da nije u potpunosti štetna za katolika kao osobu i vjernika,no dakako Sveto pismo treba i mora biti na prvom mjestu

Jung nije bio katolik, on je sin protestantskog pastora. Njegov stav prema katoličanstvu bio je pozitivan, kao i prema drugim vjerama, ali prvi put čujem da je prešao na katoličanstvo.

_________________
The ability to simplify means to eliminate the unnecessary so that the necessary may speak.

Nisam rekao da je bio ,znam da nije bio,tijekom zivota mijenjao je više religija ,uglavnom neke indijske,bio je i gnostik,itd,no pričalo se da je navodno pred smrt ,2-3 mjeseca prije,prešao na katoličanstvo,međutim to nikada nije potvrđeno.

Ne znam je li vidljivo iz naših postova što je to uopće sporno u psihologiji Carla Gustava Junga.
S. Bašić, naprimjer, u knjizi "Era Vodenjaka - izazov za kršćanstvo" naziva ga magom modernog new age pokreta. Pa evo nekoliko riječi zašto.

Pogled na svijet i na život kojeg je psihoanaliza prihvatila i kojeg promovira potpuno je različit od kršćanskog pogleda na svijet. Prema njoj, psihičke teškoće koje čovjek doživljava proizlaze iz neusklađenosti svijesti i podsvijesti, pa je potrebno različitim tehnikama "preoblikovati svijest" da bi čovjek ozdravio, potrebno je "biti ono što jesi", bez obzira na objektivni moralni zakon i na grijeh. Niječe se grijeh kao uzrok psihičkih problema.
Tvrdi se "da se ne može promijeniti svijet, niti ljude oko sebe, te da čovjek može mijenjati jedino sebe samog", pa tako se čovjek zatvara u introspekciju i "rad na sebi", postaje pasivan i socijalno neangažiran s jedinim ciljem da bi ozdravio. Kršćanski psiholozi pak tvrde da je ljubav prema bližnjima i socijalni rad jedna od najboljih terapija.
Od strane psihoanalize kršćanstvo je zapravo optuženo da svojim moralnim naukom navodi ljude da "potiskuju osjećaje", da potiskuju agresiju i libido, zbog čega mnogi psihički pate. U suštini ova psihologija niječe istočni grijeh: čovjeku je za oslobođenje potrebno prihvatiti sve svoje osjećaje, kao i prihvatiti zlo kao sastavni dio života i s time se pomiriti. Roditelji i učitelji zapravo svojim strogim moralnim zapovjedima i odgojem "kvare" djecu.
Ako te škola, Crkva, obitelj, brak, država ... sprječavaju da budeš ono što jesi, potrebno je osloboditi se tih izvana nametnutih autoriteta, institucija i okvira, pa čak i ako to znači razvod braka, napuštanje obitelji, izlazak iz vjerničke zajednice ili građanska neposlušnost...

Psihoanaliza, koja je započela s Freudom i Jungom, a nastavlja se s Frommom, Maslowom i drugima u svojoj biti je zapravo religija samoiskupljenja i kompatibilna je više s duhovnosti new agea negoli kršćanstva...

Vidim da se ovdje pisalo o Jungu, međutim, izgleda mi dosta konfuzno. Prvo bih naravno naglasila da ne pobijam taj njuejđovski princip koji se uviđa u pojedinim njegovim promišljanjima, no isto tako treba kazati da su neke njegove spoznaje s područja psihoanalize pomogle Franklu, Ivančiću, Pecku u njihovim promišljanjima o Bogu.
Nedavno sam čitala knjige: Put kojim se rjeđe ide (Peck), Liječnik i duša (Frankl) i Hagioterapija u susretu s čovjekom (Ivančić), a vjerujem da ima toga još.

Posebno je zanimljiv (Peck ga spominje) Jungov članak "O sinkronicitetu" i pacijentici koja je sanjala san o skarabeju, a netom nakon sna je u njegovu ordinaciju uletio skarabej što je njoj pomoglo u terapiji. Naime, poanta je da princip sinkroniciteta kazuje kako se nevjerojatni događaji (za koje se ne može pronaći uzrok u okviru poznatih zakona prirode) pojavljuju u nevjerojatnim frekvencijama. Taj princip nadalje ne objašnjava kako ili zašto se nešto dogodilo, već se nevjerojatne stvari događaju i u svrsi su povećanja intenziteta življenja ili pomaganja u procesima sazrijevanja. Peck tu povlači paralelu da je tako i za nas katolike milost (vrijedna i korisna stvar na koju mi nemamo utjecaja) pristupačna (barem u maloj dozi) svakome - ali dok je neki koriste, neki je ne koriste. Pitanje je zašto. Možda jer nas pomisao da nas Bog aktivno navodi na sazrijevanje da bismo postali poput Njega, suočava s našom lijenošću. "Mnogi su pozvani, malo ih je izabrano". Nije li odaziv milosti zapravo odaziv napornom životu punom služenja i žrtvovanja s obzirom na to da je milost neupitno popraćena odgovornostima, obvezama i dužnostima.

Također, "ono Jungovo" što ide u prilog katoličanstvu je i njegova analogija "Iver beskrajnog božanstva". Postavimo li pitanje kako podsvijest posjeduje i znanja koja još nismo svjesno naučili, odgovor je u tome da je Bog intimno povezan s nama (uvijek je i uvijek će biti) što je kasnije Frankla navelo na to da je u čovjekovoj podsvijesti zapravo duh.
Naime, iako je Freud ustvrdio da se u podsvijesti nalaze potisnuti sadržaji, Franklovo istraživanje je otkrilo da se u podsvijesti nalazi i Bog. I tu ustvari samo treba razlučiti (usp. Ivančić) da se u psihijatriji i psihoterapiji govori o svijesti i podsvijesti, umjesto o duhu i duhovnoj duši (o čemu govore hagioterapija, logoterapija, teologija).

Nadalje, (kako Peck kaže) što su psihičke bolesti nego poremećaji svijesti?
Bolest se pojavljuje onda kada se svjesna volja pojedinca razlikuje od božje volje (podsvjesnog). Istina je da su mnogi aspekti stvarnosti svijeta i nas samih bolni. Možemo ih razumjeti kroz trud i patnju, a to svi pokušavamo izbjeći odbacujući neugodne činjenice iz naše svijesti (različitim obrambenim mehanizmima). Ako pretjerano branimo našu svijest, zapravo se ponašamo nerealno uvjereni u naše psihičko zdravlje pa tako svjesni um poriče stvarnost, a podsvijest (duh, ono božansko u nama) nam pokušava signalizirati pomoću simptoma (nesanica, anksioznost, depresija...) da nešto nije ok.
Važno je imati na pameti da simptomi i bolest nisu ista stvar jer bolest postoji puno prije simptoma. Simptomi su početak liječenja, oni su neželjeni i početak su same milosti (Božji dar, poruke iz podsvijesti) usp. Jung: "Neuroze su uvijek zamjena za legitimnu patnju".

tema je intrigantna

a vidim i da je gospođa "dea" načitana+++

ajmo ovako

prvo da analiziramo.....junga treba promatrati prvenstveno kao znanstvenika ,doktora

doktora koji je proučavao ljudski um

temelji psihijatrije,psihologije te psihoanalize su zasnovane na njegovim mišljenjima

možemo mi to poreć ili ne ali ubrzani razvitak ljudske civilizacije i spoznaje koji je krenuo u zamahu sa renesansom

dovelo je čovjeka u nezavidnu situaciju(uvjetno)

u par sto godina ovladali smo tehnikom,morem,kopnom,zrakom,bližim svemirom


ljudska spoznaja i dometi su postali svakodnevnica

Junga gledam kao izvanrednog stručnjaka koji je doprinijeo civilizaciji

promatrajte ga kao vizionara kao Teslu,Galilea,Leonarda,Pascala,Newtona,Einsteina

tu sve barijere padaju

Poanta je da njegovi doprinosi psihoterapiji, psihijatriji, psihologiji nisu zanemarivi i da mu se nekada sasvim pogrešno spočitava "loš utjecaj".
Smatram da za sve, pa tako i za to, valja uzeti ono dobro, a odbaciti ono loše.

C.G. Jung je i sam kazao: "Cilj psihoterapije nije da osobu dovede do nemogućeg stanja sreće, već da joj pomogne da dostigne čvrstinu i mir u susretu sa patnjom."

Ima ljudi koji misle da se širenje pozitivne energije može naučiti, da postoje fraze, riječi ili rečenice koje stvaraju pozitivnu energiju same po sebi. Nije tako. Energija, pozitivna ili negativna, nalazi se u čovjeku. Ne može iz čovjeka izaći ono čega tamo nema. Da bismo mogli širiti mir, moramo se najprije mirom napuniti. Da bismo mogli širiti radost, mora nam najprije srce biti radosno. U suprotnom, i riječi najveće utjehe zvučati će kao napad iz usta nezadovoljnog čovjeka.

- Carl Gustav Jung