Pavao govori: "Žena je vezana dokle živi muž njezin. Umre li muž, slobodna je: neka se uda za koga hoće, samo u Gospodinu." (1Kor 7,39)
Tako uči i Crkva, ženidbeni vez vrijedi dok su supružnici živi. Dodao bih da nema svatko osjećaj da bi mogao ponovno biti u braku, i da Pavao to ne preporuča ali je svakako dopušteno.

Jedan događaj iz bliske obitelji me nagnao na razmišljanje o rečenici/zavjetu koji se izgovara u sakramentu vjenčanja:''obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga''.....što poslije smrti jednog od supružnika? Što naša vjera nalaže po tom pitanju? Odgajana sam u tradicionalnoj okolini, ono jedna osoba za cijeli život a i poslije...to je taj odabranik od Boga i ako ode prije mene (ili obratno), čekat će me gore da ponovo budemo zajedno sa Bogom. Nema tu puno mudrolije...
Da se vratim na priču o L...koja se udala za M...znajući da je ozbiljno bolestan. Brak je bio iz ljubavi i bez prisile, mislim da nisu mogli glumiti 25 godina, stvarno su se voljeli i poštivali. On je morao u bolnicu 2-3 puta tjedno, imao je halucinacije...ona je sve to strpljivo prolazila s njim i koliko je god mogla olakšavala mu patnju. Nikad je nisam čula da se žali na život s njim, nekako je sve sa osmjehom nosila ali sigurno joj nije bilo ni najmanje lako. Trebalo je živjeti 25 godina u žrtvi i odricanju...sad ćete reci: ''pa obećala je to, nema se šta žaliti''...istina, ali joj treba odati priznanje zbog onoga što će uslijediti. Nakon što je M umro, za neke 2-3 godine smo saznali da će se L ponovo vjenčati...žena stvarno sija od sreće, vidi se na njoj da voli i da je voljena....Je li to po vama vjerski? Je li iznevjerila M...a rekla je: ''u sve dane života svoga''?

kako to misliš za cijeli život a i poslije?mislim ovo poslije života me zanima?

Pa jednostavno, život u vječnosti sa voljenom osobom svaka duša prođe što mora i na kraju zajedno gledaju lice Božije.