Katolički odgovori

Postovani,
Moj problem je vrlo klasican i koliko god da klasican bio, mene razdire
I mogu reci narusava moj dusevni mir i zdravlje! Nikad u zivotu nisam imala problem s nekom osobom da sam se toliko iznutra izjedala i uznemirila kao sa svojom dragom naravno svekrvom! Prvo sto me uznemiravalo na pocetku zivljenja s njom su njezini maniri, za koje sam u medjuvremenu rekla sama sebi, ok to je njezin zivot, njezin karakter ok... Zatim njezin utjecaj na okolinu koji je vrlo posesivan i napastan, (usudim se to reci nakon 10 godina) pa ajde majka je boji se za svoju djecu da ih ne izgubi iz ruku, ali ih ju je to na kraju dovelo da nitko od djece ne zivi s njom zbog ovih ili onih razloga neznam tocno... Sto me boli sto sam i ja medju izbjeglicama koje nisu mogle nositi taj teret! Jer nebih htjela da netko od moje majke bjezi kao sto ja bjezim od nje... Iako ne zivim s njom ja bjezim samo da se nemoram s njom bakčat! Ona dodje kod nas preko tjedna , sve ljepo sluzbeno, mi odemo kod nje, najcesce nedjeljom, itd itd sve 5! Al nas odnos, odnos mene i moje svekrve je za mene nula nad nulama! Ja mrzim umjetne situacije, odnosno bolje receno ja to nemogu podnjet i s time zivjeti! Nemogu reci da sam imala nekakve ozbiljne razgovore s njom jer i kad sam pokusala otvoriti neku temu brzo se zavrsi razgovor, jer mislim da nema povjerenja u mene! Opcenito mislim da nema povjerenja u ljude uopce, jer je sa svima oko sebe posvadjana, od susjeda, do prijatelja kojih vise ni nema otkad joj je umro muz! Pokusala sam s njom razgovarati i o temi zbog cega je posvadjana sa skoro svim susjedima, nisam daleko stigla, vec priikom tog ragovira mi je rekla kako ih ona sve mrzi i da im uopce ne zeli dobro u zivotu! Ja sam joj na to rekla kako mi kao krscani i ljudi, a prije svega vi idete u crkvu, nebi smjeli imati taj osjecaj mrznje prema drugima i da se pokusa toga rjesiti zbog sebe, pa nek drugi budu kreteni i sve druge jako proste i pogrdne rijeci koje ona zna izgovarati za druge ljude! tada, nakon tog razg sam se skamenila i sledila, jer sam vidjela da je ona ipak puna mrznje i neznam cega... i da ta nelagoda i nemir koji osjecam u njenom prisustvu ne dolazi samo zbog mene! Razdire me cinjenica da se stalno preispitujem kako, sta uciniti da krene na bolje... S jedne strane jednu stavku sam rjesila, a to je mrznja prema njoj koja me ubijala i osjecala sam i shvatila uz bozju pomoc da je to nesto najgore sto mozes nosit u sebi! Nakon dugih razmisljanja i analiza dosla sam do zakljucka da ona uistinu ima ozbiljnijih psihickih problema. Iako sam to nacula od svoje sogorice ali to nikad nije bila tema diskusije medju njima! Doktor je navodno postavio dijagnozu (neznam koju) i otisla je u prijevremenu penziju zbog toga ali njezina strana price je da je ona sretna sto je dobila penziju, kao dobila ih je na foru i otad vise nije posjetila psihijatra jer joj je to neprihvatljivo, sto ja razumijem s aspekta jedne zene koja se redovno moli i ne propusta niti jednu misu! A to mi je najveca zagonetka! Kako sve to + bog, krunica misa... No nije bitno, morala sam vam ovako oduljit jer drugacije bi bilo presturo da pojasnim u kojoj se situaciji nalazim! I sad... Ja imam 2 djece, koje smo ja i moj suprug odlucili odgajati tako da sam ja kucanica i da ih odgajamo kako mi znamo i ako bog da jos koje djete... Moj suprug ima ljepa primanja i mozemo s time jako dobro zivjeti da ja smatram da je grehota ne imati jos koje dijete! Ali sto je najglavniji problem koji mene razdire trenutno je taj sto teska srca i na kapaljku djecu pustam kod nje! Vikendom skoro svake subote spavaju kod nje a preko tjedna ih vidja... Ali mene muci to sto ja sama opet osjecam nemir kad pomislim da bi proveli vise vremena s njom! Bojim se te negative i njezinog utjecaja na djecu... Dali moze biti los!? Ona je baka!? I znam da nemoze ali opet ne posustajem u tom strahu i odbojnosti! Kako da prepustim to u bozje ruke i kako da se postavim u toj situaciji s tom osobom, bakom moje djece (sto sam u jednu ruku i sretna da ju imaju jer zivimo u njemackoj sami) kako da razlucim jesam li ja crna ovca ili ona! Ili obadvije. Kako da se smirim i kazem bit ce sve ok, i kolika je tezina mog grijeha kad nisam u stanju oslobodit svoje srce tog straha! Oprostite sto sam oduljila al moglo je i dulje

Što kaže tvoj muž na sve to? On bi trebao imati važnu ulogu, jer bi prije svega trebao tebe podržati.
Inače muževi znaju dosta postradati u ratu svekrva i snaha, jer se snaha uvijek u početku osjeća slabijom i traži od njega potporu, a on ne želi povrijediti majku. I meni se dogodilo na sam na početku braka bio distanciran i mislio kako moja žena treba sama riješiti probleme s mojom majkom. Nisam se znao postaviti i to je dovelo do loših odnosa i prepucavanja obiju žena preko moje glave tijekom niza godina, dok to nismo najzad malo po malo smirili.

Prije svega moj muz ne razgovara samnom puno o toj situaciji jer je to za njega bolna tema a ja ga ne zelim povrijediti ili dovesti u situaciju da mrzi svoju mamu! A to sam shvatila jednom prilikom kada sam mu se pozalila na svoje stanje i on je rekao da ce radje prekinuti s njom odnose nego joj reci sto mene smeta jer on to nemoze! E to mi je bilo jako tesko, jer to nikako ne zelim! To mi je odvratno!
Shvatila da ipak ja to moram rjesiti sama sa sobom i s njom! Ali u svim mojim radikalnim potezima i povlacenjima nekih crta postoji griznja savjesti i na kraju sazaljenje ... Pa ona je ipak mama mog muza, baka moje djece, i kako ja imam mjesto za svoju mamu u nasoj obitelji tako bi i ona, kakva god da je, morala imati mjesto i kod nas! I jako je tanka crta koja preko noci se pretvori u otudjenje od nje a ako joj covjek popusti onda nema kraja njenoj upletenosti... Moj muz u biti kaze ona je takva, otkacena, blesava i sta ja mogu takva je i tu je bespomocan! Promjeniti je nemoze... U biti je na mojoj strani al ne mjesa se u tu situaciju, jer je jako osjetljiva i mislim da bi to bilo za nju dokaz njene tvrdnje da sam ja ono sto ona misli da jesam! U medjuvremenu sam shvatila da odgovor lezi u svakom od nas! Strah! Strah od nepoznatog, nepredvidivosti, strah od sebe i svojih grijeha! Proslo je malo vremena od kad sam objavila svoj problem! I sad kada citam to, vidim da se nesto pomaklo, vjerojatno je to bio dobar pocetak, staviti stvar na papir, objaviti negdje u svemir i moliti Boga da ti da odgovor! Odgovora nije bilo s ovoga svijeta jer ga nemoze ni biti, ali se u meni nesto pomaklo da se puno laokse nosim s tom situacijom! Nekakav mir! Ja smatram da mi je samo Bog to stavio u srce i pomogao da se s time nosim! I cim sam ja smirenija u tim situacijama, i moja svekrva bude smirenija! Bolje je nego sto je bilo, nadam se da ce tako se nastaviti, jer moj je cilj potpuna iskrenost! Shvatila sam da covjek treba raditi na sebi, moliti se Bogu, a sve drugo se onda uklopi u tu sliku! I ako je onaj drugi mozda pogrijesio, to uopce ne znaci da si i ti bezgresan! Prvo treba ocistiti svoje smece i grijeh i onda ces se lakse nositi s odlukama i situacijama! Jer ce onda reakcije biti iskrene i mozda ipak opravdane! Ali kad ni sam nisi siguran u svoju cistocu, nemozes donjeti cistu odluku bez griznje savjesti!
Ovo sam podjelila s vama za sve one koji imaju slicnih problema! To je moje iskustvo!

Draga Martina, žao mi je što ćeš teško od nas ovdje dobiti neki koristan savjet.
Preporučam ti ovu knjižicu:
http://verbum.hr/knjige/sveta-monika-332-387-5434/
zato što vidim da ti je Bog uistinu nadahnuće kroz tvoje teškoće i da imaš veliko srce. Imaj na umu da nam naša divna vjera pruža primjere života svetaca da bismo iz njih crpili snagu i primjer u svladavanju životnih teškoća. Naša vjera nam dopušta i da im se molimo za zagovor kod Oca našega; u njima imamo snažne saveznike na Nebu. Tako je i Sveta Monika trpjela poniženja i uvrede i od svekrve i od muža, nije joj međutim palo na pamet da jednostavno ode. Njene suze, molitve i snažna vjera Bogu se svidješe i on je usliša. U Nebo je otišla a da je prethodno obratila i svekrvu i muža i sina Augustina...a kako jak svetac! Kad tako izdaleka pogledaš onda tek vidiš da naše patnje imaju nekog smisla.

Samo ona obitelj koja zajedno moli – zajedno ostaje! Potreban je prvi korak. DA u pocetku ce biti najteze...

Strah se javlja u situacijama u kojima mi nemamo kontrolu tj. nemozemo "provoditi" svoju volju. Pouzdati se u Boga znaci njemu prepustiti sve. On sve okrece na dobro. Pa On nam daje i supruga i djecu, ali i punice i svekrve...zar smijem sumnjati? Gospodin se brine za moju djecu, kada su s bakom... Ja se u Njega pouzdajem.

Mali poticaj za molitvu. Koja su tri Bozja odgovora na molitvu?

1. Da
2. Ne jos
3. Imam nesto bolje za tebe

- Ljudi agresivno reagiraju kada imaju nezaljecenih rana. Prvo je potrebna iskrena ispovjed, a zatim euharistija, puno euharistija...to je blago vece od icega. Prikazati tijelo i krv Isusovu u "zalog" za nasu molitvu.
Bogu je potrebno dati najvise sta imamo. A to bi bilo?

_________________
Tko ljubi Isusa ne traži ništa osim žrtve. Sveti Pavao od Križa

Hvala vam na vrlo konkretnim odgovorima, odnosno potvrdama razmisljanja koje nosim u sebi! Covjek je tako nesigurno bice, netko tko me pozna cak i moje prijateljice imaju o meni razmisljanje da sam osoba sa stavom i nekad jednostavno ne shvacaju zasto se lomim u odlukama, al najteza mi je borba sa samom sobom! Kao sto rekoste, sve pustit u bozje ruke... Bez obzira sto to bilo, a ono najvrijednije su nasa djeca...
Ne preostaje mi drugo nego da se molim da imam snage boriti se protiv svojih strahova i sebe ... a drugi su nevazni, onda ce se i oni uklopiti u sliku...

Hvala, i sve najbolje vam zelim...