Katolički odgovori

privatne stranice s raspravama o suvremenim vjerskim temama
Sada je Uto ruj 17, 2019 08:21

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Pravila foruma


Ovdje možemo postavljati svoja pitanja u vezi katoličkog nauka i duhovnosti,
a odgovore će pokušati dati prije svega oni sa teološkim znanjem.
Pitanja neka budu konkretna i jasna, te u vezi onoga što je bitno za naše spasenje i duhovni rast.



Započni novu temu Odgovori  [ 12 post(ov)a ] 
Autor Poruka
 Naslov: Duh i duša
PostPostano: Sri sij 02, 2013 11:57 

Pridružen: Sub pro 29, 2012 20:54
Postovi: 19
Od mnogih teologa sam pročitao u tekstovima da razdvojeno govore o duhu i duši.
Zašto, su za života razdvojeni, i što se dešava sa oboje u trenutcima prelaska u nebo?
Hvala.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Duh i duša
PostPostano: Sri sij 02, 2013 20:01 
Administrator

Pridružen: Ned ožu 26, 2006 22:09
Postovi: 1871
Najprije treba definirati što je to i zašto se nekad radi razlika između termina duše i duha.

"363 Riječ duša u Svetom pismu često označuje ljudski život, ili cijelu
ljudsku osobu. Ali označuje i ono najnutarnjije u čovjeku sto je u njemu
najvrednije, ono po čemu je posebno slika Božja: "duša" znači duhovno počelo
u čovjeku.
(...)
367 Katkad se pravi razlika izmedju duše i duha. Tako sveti Pavao moli da se
naše "cijelo biće - duh i duša i tijelo" - sačuva besprijekornim, savršenim
za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1 Sol 5,23). Crkva uči da to
razlikovanje ne uvodi dvojstva u dušu
. "Duh" znači da je čovjek od svojega
stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu, i da je njegova duša sposobna
da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom." (KKC)



Svako živo biće ima dušu kao životno počelo, a duh označava ono što je posebno za čovjeka, ono Božje u nama, čovjekova duša je besmrtna. Zato ju možemo nazivati i "duhovna duša". Čovjekov duh i duša nisu razdvojeni (što su ideje nekih protestanata) već je čovjek jedinstvo duše i duha i tijela.

"365 To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati "formom" tijela, tj.
zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od tvari jedno je i živo ljudsko tijelo.
Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav.

366 Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne
"proizvode" roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo
odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću."


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Duh i duša
PostPostano: Sri sij 02, 2013 21:42 

Pridružen: Sub pro 29, 2012 20:54
Postovi: 19
Hvala, sad mi je već malo jasnije...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Duh i duša
PostPostano: Sri ožu 13, 2019 20:54 

Pridružen: Pon ruj 03, 2018 16:37
Postovi: 65
1. SOLUNJANIMA 5,23
A sam Bog mira neka vas posvema posveti i
cijelo vaše biće –
DUH vaš
i
DUŠA
i
TIJELO
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
Čovjek se sastoji od 3 komponente
1.
Jedna je DAH/DUH ŽIVOTA - od kojeg smo živi
životna energija koju Bog daje i oduzima
2.
Druga je TIJELO - materija
koja je sada - raspadljiva
3.
Treća je DUH - osobnost, memorija, soft ware, karakter, intelekt,....
čovjeka koji počinje egzistirati rođenjem

taj DUH je vječan
taj DUH spava kad se umre
taj DUH je u nesvjesnom stanju
taj DUH budi Bog na uskrs
taj DUH spaja Bog na uskrs sa novim tijelom


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Duh i duša
PostPostano: Pon ožu 18, 2019 14:18 

Pridružen: Pon lis 29, 2018 10:21
Postovi: 4
Mislim da znam od kud u teologiji dolazi to da sva živa bića imaju dušu ali zar vam se ne čini čudno da kažemo da salata ima dušu dok raste tj. dok je živa, budući znamo da su biljke jednako kao i životinje i ljudi živa bića?

Drugo, što me zanima jest što je sadržaj ili svojstvo duše ? Čovjek već u trenutku začeća ima dušu i ta duša ima svojstvo da je besmrtna. No da li ima još neka svojstva?
S druge pak strane govorimo da je neka duša plemenita, bogata...Da li ona ta svojstva ima, ili bar neku klicu već u trenutku začeća pa onda ta svojstva razvija, te da li na to djeluje okolina, odgoj... ili čak presudna - slobodna volja? Ili je možda, a to mislim da ne stoji, čovjekova duša nepromjenjiva, neovisna i nepodložna utjecajima izvana za života a tada ne bi bilo ni Raja ni Pakla.
Naime, što me potiče na ta razmišljanja?
Ako psihološke osobine čovjekove stradaju te on postane svadljiv, dementan ili čak nasilan zbog bolesti, može li se reći da je stradala i njegova duša ili ona ostaje onakva kakva je bila na svom vrhuncu? Mene, naime brine to što svi ljudi stare i neki, kao što sam doživjela, na kraju budu promijenjeni, oslabljene volje, smisla pa čak nestaje i nesebičnosti. Drugim riječima postaju svoja suprotnost... A bilo bi naopako kad bi tako završili u Nebu.

Tu sad možda prelazim u drugo područje, ali da li možemo reći da postoji razlika psihe i duše i da se one u tom teškom trenutku na neki način razdvajaju? Da li je njihova granica za života nejasna ili se točno zna što je što? Netko će reći da za Crkvu ne postoji pojam psihološkog ali onda još uvijek ostaje pitanje o (ne)promjenjivosti ili da tako kažem - nepokvarljivosti duše za života, naročito u bolesti, zar ne?

Meni bi bilo logično da se kaže da se kod jednog čovjeka psiha može promijeniti ali da duša ostaje kakva je bila na vrhuncu svog razvoja ili bar dok je bila sasvim svjesna sebe i svojih postupaka.


Treće što me zanima jest da li postoji samo jedan duh, Duh Božji i ako da, što je sa zlim dusima? Shvaćam da su se oni svojevoljno odijelili od Boga, ali znači li to da postoji da tako kažem duhovno dvojstvo: dobro i zlo što znači da nije samo jedan duh. Kako čovjek, odnosno njegova duša stoji u odnosu na te duhove, da li zao duh ulazi u dušu samo kod opsjednuća ili zao duh povremeno "posjećuje" dušu kad čovjek čini zlo, odnosno kad se odlučuje za zlo?
Shvaćam da čovjek ima slobodnu volju da bira između dobra i zla, ali što je to od čega izabire, uzima zlo, ili drugim riječima proizlazi li zlo uvijek od Zloga ili postoji neovisno o njemu? Možda se riječ izabire ovdje ne odnosi na to da to nešto uzimamo, izabiremo između nečega nego da na neki način kreiramo zlo, svoje malo:( posebno zlo?


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Duh i duša
PostPostano: Pon ožu 18, 2019 15:56 

Pridružen: Čet tra 26, 2018 14:48
Postovi: 260
Mislim da znam od kud u teologiji dolazi to da sva živa bića imaju dušu ali zar vam se ne čini čudno da kažemo da salata ima dušu dok raste tj. dok je živa, budući znamo da su biljke jednako kao i životinje i ljudi živa bića?

Drugo, što me zanima jest što je sadržaj ili svojstvo duše ? Čovjek već u trenutku začeća ima dušu i ta duša ima svojstvo da je besmrtna. No da li ima još neka svojstva?
S druge pak strane govorimo da je neka duša plemenita, bogata...Da li ona ta svojstva ima, ili bar neku klicu već u trenutku začeća pa onda ta svojstva razvija, te da li na to djeluje okolina, odgoj... ili čak presudna - slobodna volja? Ili je možda, a to mislim da ne stoji, čovjekova duša nepromjenjiva, neovisna i nepodložna utjecajima izvana za života a tada ne bi bilo ni Raja ni Pakla.
Naime, što me potiče na ta razmišljanja?
Ako psihološke osobine čovjekove stradaju te on postane svadljiv, dementan ili čak nasilan zbog bolesti, može li se reći da je stradala i njegova duša ili ona ostaje onakva kakva je bila na svom vrhuncu? Mene, naime brine to što svi ljudi stare i neki, kao što sam doživjela, na kraju budu promijenjeni, oslabljene volje, smisla pa čak nestaje i nesebičnosti. Drugim riječima postaju svoja suprotnost... A bilo bi naopako kad bi tako završili u Nebu.

Tu sad možda prelazim u drugo područje, ali da li možemo reći da postoji razlika psihe i duše i da se one u tom teškom trenutku na neki način razdvajaju? Da li je njihova granica za života nejasna ili se točno zna što je što? Netko će reći da za Crkvu ne postoji pojam psihološkog ali onda još uvijek ostaje pitanje o (ne)promjenjivosti ili da tako kažem - nepokvarljivosti duše za života, naročito u bolesti, zar ne?

Meni bi bilo logično da se kaže da se kod jednog čovjeka psiha može promijeniti ali da duša ostaje kakva je bila na vrhuncu svog razvoja ili bar dok je bila sasvim svjesna sebe i svojih postupaka.


Hm, na svako pitanje nemam odgovor, ali imam možda na neka.
Ovako - čovjekova duša j jedna i ima svoj vegetativni, psihički i duhovni dio.
Vegetativnu dušu liječi medicina, psihičku dušu liječi psihijatrija i psihoterapija (liječnici liječe tijelo koje je od materije i duha).
Duhovni dio duše proučava hagioterapija.

Čovjek je (za razliku od životinja) psihofizičko i duhovo biće. Životinjama mu je zajednička vegetativna i psihička duša, ali onaj dio duhovne duše je svojstven samo čovjeku.
Poznati antropolog Jores (usp. Antropološka medicina) kaže da postoje tako npr. specifične ljudske bolesti koje nisu uzrokovane virusima, bakterijama, karcerogenim stvarima, nego specifičnim ljudskim uzrocima.


mariette m je napisao/la:
Treće što me zanima jest da li postoji samo jedan duh, Duh Božji...

Teško pitanje. No, ono što ja znam (usp. Ivačić: "Začetak i razvoj hagioterapije") jest da postoji spoznaja Duha Svetog u prirodi (koja čovjeka i stvorenja drži u postojanju) i postoji spoznaja DS u crkvenom i liturgijskom smislu (darovan Crkvi na Pedesetnici, posreduje spasenje i sudioništvo u Božjoj naravi).


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Duh i duša
PostPostano: Pon ožu 18, 2019 16:40 

Pridružen: Čet kol 10, 2017 16:11
Postovi: 223
[quote="[url=https://www.katolicki.info/forum/viewtopic.php?p=40239#p40239]mariette m » Pon ožu 18, 2019 14:18[/url Ako psihološke osobine čovjekove stradaju te on postane svadljiv, dementan ili čak nasilan zbog bolesti, može li se reći da je stradala i njegova duša ili ona ostaje onakva kakva je bila na svom vrhuncu? Mene, naime brine to što svi ljudi stare i neki, kao što sam doživjela, na kraju budu promijenjeni, oslabljene volje, smisla pa čak nestaje i nesebičnosti. Drugim riječima postaju svoja suprotnost... A bilo bi naopako kad bi tako završili u Nebu.

?[/quote]----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
___________________________________________________________________________________________________________________

Ovo sam i ja pitanje jednom postavila ovdje,o odgovornosti takvih ljudi,koji,nesvjesno,mogu počiniti teški grijeh...može im se i zbog bolesti,prometne nesreće,promijeniti osobnost.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Duh i duša
PostPostano: Uto ožu 19, 2019 21:43 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 3062
Mislim da znam od kud u teologiji dolazi to da sva živa bića imaju dušu ali zar vam se ne čini čudno da kažemo da salata ima dušu dok raste tj. dok je živa, budući znamo da su biljke jednako kao i životinje i ljudi živa bića?

Drugo, što me zanima jest što je sadržaj ili svojstvo duše ? Čovjek već u trenutku začeća ima dušu i ta duša ima svojstvo da je besmrtna. No da li ima još neka svojstva?
S druge pak strane govorimo da je neka duša plemenita, bogata...Da li ona ta svojstva ima, ili bar neku klicu već u trenutku začeća pa onda ta svojstva razvija, te da li na to djeluje okolina, odgoj... ili čak presudna - slobodna volja? Ili je možda, a to mislim da ne stoji, čovjekova duša nepromjenjiva, neovisna i nepodložna utjecajima izvana za života a tada ne bi bilo ni Raja ni Pakla.
Naime, što me potiče na ta razmišljanja?
Ako psihološke osobine čovjekove stradaju te on postane svadljiv, dementan ili čak nasilan zbog bolesti, može li se reći da je stradala i njegova duša ili ona ostaje onakva kakva je bila na svom vrhuncu? Mene, naime brine to što svi ljudi stare i neki, kao što sam doživjela, na kraju budu promijenjeni, oslabljene volje, smisla pa čak nestaje i nesebičnosti. Drugim riječima postaju svoja suprotnost... A bilo bi naopako kad bi tako završili u Nebu.

Tu sad možda prelazim u drugo područje, ali da li možemo reći da postoji razlika psihe i duše i da se one u tom teškom trenutku na neki način razdvajaju? Da li je njihova granica za života nejasna ili se točno zna što je što? Netko će reći da za Crkvu ne postoji pojam psihološkog ali onda još uvijek ostaje pitanje o (ne)promjenjivosti ili da tako kažem - nepokvarljivosti duše za života, naročito u bolesti, zar ne?

Meni bi bilo logično da se kaže da se kod jednog čovjeka psiha može promijeniti ali da duša ostaje kakva je bila na vrhuncu svog razvoja ili bar dok je bila sasvim svjesna sebe i svojih postupaka.


Treće što me zanima jest da li postoji samo jedan duh, Duh Božji i ako da, što je sa zlim dusima? Shvaćam da su se oni svojevoljno odijelili od Boga, ali znači li to da postoji da tako kažem duhovno dvojstvo: dobro i zlo što znači da nije samo jedan duh. Kako čovjek, odnosno njegova duša stoji u odnosu na te duhove, da li zao duh ulazi u dušu samo kod opsjednuća ili zao duh povremeno "posjećuje" dušu kad čovjek čini zlo, odnosno kad se odlučuje za zlo?
Shvaćam da čovjek ima slobodnu volju da bira između dobra i zla, ali što je to od čega izabire, uzima zlo, ili drugim riječima proizlazi li zlo uvijek od Zloga ili postoji neovisno o njemu? Možda se riječ izabire ovdje ne odnosi na to da to nešto uzimamo, izabiremo između nečega nego da na neki način kreiramo zlo, svoje malo:( posebno zlo?


Moram priznati da su ovo možda najinteresantnija pitanja u zadnjih godinu dana na ovom forumu... :D
Pošto piše u pravilima podforuma da ovdje odgovaraju samo teolozi i svećenici, neće biti puno toga od mene...

Samo pohvaljujem način razmišljanja i oblikovanje "duhovnih" pitanja...

I da natuknem nešto od literature... čitala sam o sadržaju ili svojstvima duše u djelima prof. Ivančića ("Dijagnoza duše i hagioterapija"), gdje on tumači i citira i druge teologe... Sjećam se da su bili spomenuti savjest, intelekt, volja, emocije, spolnost itd., ali sad mi je knjiga nedostupna da se poslužim njome.

:wink:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Duh i duša
PostPostano: Sri ožu 20, 2019 13:23 

Pridružen: Čet kol 10, 2017 16:11
Postovi: 223
[quote


Moram priznati da su ovo možda najinteresantnija pitanja u zadnjih godinu dana na ovom forumu... :D
Pošto piše u pravilima podforuma da ovdje odgovaraju samo teolozi i svećenici, neće biti puno toga od mene...

Samo pohvaljujem način razmišljanja i oblikovanje "duhovnih" pitanja...

I da natuknem nešto od literature... čitala sam o sadržaju ili svojstvima duše u djelima prof. Ivančića ("Dijagnoza duše i hagioterapija"), gdje on tumači i citira i druge teologe... Sjećam se da su bili spomenuti savjest, intelekt, volja, emocije, spolnost itd., ali sad mi je knjiga nedostupna da se poslužim njome.

:wink:[/quote]
_____________________________________________________________________________________________________

QUOTE:::Mislim da je dobro da se razvije konverzacija i da svatko doprinese svojim mišljenjem...nema teologa ni svećenika ovdje,prema tome....


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Duh i duša
PostPostano: Sri ožu 20, 2019 21:48 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 3062
Čini mi se najzanimljivijim pitanje o psihi i duši, te utječu li promjene na psihi (radi bolesti) na spas duše...

Iako duboko vjerujem u Božje milosrđe i da Bog itekako dobro razumije našu unutrašnjost (pa On nas je i stvorio), mislim da je današnje razdvajanje psihologije i duhovnosti puno naštetilo psihičkom zdravlju čitavih naroda.
Pod razdvajanjem mislim da se jedno smatra znanošću i dokazano učinkovitim i oprobanim, dok se drugo gura u stranu kao neki ostatak srednjeg vijeka.

Osobno mislim, a takvo je i moje iskustvo, da često nemir u savjesti izaziva stres,
da oholost može izazvati depresiju ili samosažaljenje,
da zavist i ljubomora utječu na psihosomatske bolesti,
da taština i neuredne želje također povećavaju stres
i to bi se tako moglo nabrajati.

Suprotno od stresa je: sabranost, a čovjek dok je još pri zdravoj svijesti bi trebao uložiti određen napor u molitvu (koja smiruje) i u razvoj kreposti (samokontrola misli, riječi, osjećaja, djela...), jer već sama poniznost koja je prema sv. Tereziji Avilskoj preduvjet dobre molitve - može čovjeka smiriti i ozdraviti od različitih tjeskoba i depresivnih stanja.

Bog, vjerujem, gleda najviše na čistoću srca (ljubav, privrženost, vjernost, odmak od zla...), a ne toliko na mentalne bolesti nastale zbog lijekova ili drugih vanjskih uzroka koje zatim čovjeka protiv njegove volje tjeraju na promjenu ponašanja (agresivnost, sebičnost, zatvorenost...). U nekim slučajevima to mogu biti pravo "čistilište na zemlji" ili svojevrsna Božja kazna koju trpimo ovdje da se spasimo one druge, vječne kazne...

Moj franjevački uzor, sluga Božji Aleksa Benigar tijekom svog života je pretrpio svašta. Čitala sam da je doživio psihički (živčani) slom kada je kao misionar morao po prijetnjama otići iz Kine, doživio je cijelu situaciju kao da Bog nije uslišio njegove molitve, tj. kao osobni poraz, pa su ga braća poslala u Italiju u planine na oporavak. Jedna epizoda u životu koja je kratko trajala. Ima i drugih blaženika i svetaca koji su doživjeli razna teška psihička stanja u nekom periodu svog života, ali oni su se pokazali vjernima, a Bog istinskim liječnikom pa je sve dobro završilo. Trenutak umiranja i smrti ponekad je pokazatelj blaženosti nečijeg života i njegovog pravog ufanja u Boga. Mi katolici znamo da Bog može nekome unaprijed najaviti trenutak (dan) kada će se preseliti gore. Također znamo da neki znaju samo zaspati (bez ikakvih vanjskih znakova boli i umiranja). Zato molimo svaki dan Mariju "moli za nas grešnike sada i na čas smrti naše." Sv. Faustini Isus je objavio neka se u tim trenucima moli krunica Božjeg milosrđa. Upravo zbog značaja i težine spoznaje smrti, mi katolici imamo čitav "arsenal" prikladnih molitvi, obreda i svetaca s kojima možemo pomoći duši koja se bori u svojim zadnjim trenucima - tako da je danas velika žalost i pogreška što mnogi ljudi umiru sami i ostavljeni, a pogotovo bez bolesničkog pomazanja...

Svašta sam napisala, tko je razumio, razumio...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Duh i duša
PostPostano: Čet ožu 21, 2019 11:20 

Pridružen: Čet kol 10, 2017 16:11
Postovi: 223
Čini mi se najzanimljivijim pitanje o psihi i duši, te utječu li promjene na psihi (radi bolesti) na spas duše...

Iako duboko vjerujem u Božje milosrđe i da Bog itekako dobro razumije našu unutrašnjost (pa On nas je i stvorio), mislim da je današnje razdvajanje psihologije i duhovnosti puno naštetilo psihičkom zdravlju čitavih naroda.
Pod razdvajanjem mislim da se jedno smatra znanošću i dokazano učinkovitim i oprobanim, dok se drugo gura u stranu kao neki ostatak srednjeg vijeka.

Osobno mislim, a takvo je i moje iskustvo, da često nemir u savjesti izaziva stres,
da oholost može izazvati depresiju ili samosažaljenje,
da zavist i ljubomora utječu na psihosomatske bolesti,
da taština i neuredne želje također povećavaju stres
i to bi se tako moglo nabrajati.

Suprotno od stresa je: sabranost, a čovjek dok je još pri zdravoj svijesti bi trebao uložiti određen napor u molitvu (koja smiruje) i u razvoj kreposti (samokontrola misli, riječi, osjećaja, djela...), jer već sama poniznost koja je prema sv. Tereziji Avilskoj preduvjet dobre molitve - može čovjeka smiriti i ozdraviti od različitih tjeskoba i depresivnih stanja.

Bog, vjerujem, gleda najviše na čistoću srca (ljubav, privrženost, vjernost, odmak od zla...), a ne toliko na mentalne bolesti nastale zbog lijekova ili drugih vanjskih uzroka koje zatim čovjeka protiv njegove volje tjeraju na promjenu ponašanja (agresivnost, sebičnost, zatvorenost...). U nekim slučajevima to mogu biti pravo "čistilište na zemlji" ili svojevrsna Božja kazna koju trpimo ovdje da se spasimo one druge, vječne kazne...

Moj franjevački uzor, sluga Božji Aleksa Benigar tijekom svog života je pretrpio svašta. Čitala sam da je doživio psihički (živčani) slom kada je kao misionar morao po prijetnjama otići iz Kine, doživio je cijelu situaciju kao da Bog nije uslišio njegove molitve, tj. kao osobni poraz, pa su ga braća poslala u Italiju u planine na oporavak. Jedna epizoda u životu koja je kratko trajala. Ima i drugih blaženika i svetaca koji su doživjeli razna teška psihička stanja u nekom periodu svog života, ali oni su se pokazali vjernima, a Bog istinskim liječnikom pa je sve dobro završilo. Trenutak umiranja i smrti ponekad je pokazatelj blaženosti nečijeg života i njegovog pravog ufanja u Boga. Mi katolici znamo da Bog može nekome unaprijed najaviti trenutak (dan) kada će se preseliti gore. Također znamo da neki znaju samo zaspati (bez ikakvih vanjskih znakova boli i umiranja). Zato molimo svaki dan Mariju "moli za nas grešnike sada i na čas smrti naše." Sv. Faustini Isus je objavio neka se u tim trenucima moli krunica Božjeg milosrđa. Upravo zbog značaja i težine spoznaje smrti, mi katolici imamo čitav "arsenal" prikladnih molitvi, obreda i svetaca s kojima možemo pomoći duši koja se bori u svojim zadnjim trenucima - tako da je danas velika žalost i pogreška što mnogi ljudi umiru sami i ostavljeni, a pogotovo bez bolesničkog pomazanja...

Svašta sam napisala, tko je razumio, razumio...

Zanimljivo,kao i svi tvoji postovi,pogotovo,jer nikad čula za Aleksu,budem guglala ako se sjetim...
Dugo sam o tome razmišljala,a drugo ni ne mogu,osim razmišljati...tko zna što se tu događa...kod alzhaimera i ostalih bolesti...mislim,da je samo um upitan,dok duša ostaje negdje "po strani",no,čovjek može napraviti nešto što ne bi"želio"...Jednom sam čitala,kako je nesreća promijenila osobnost čovjeka,imao je ozlijede ako se ne varam frontalnog režnja,bio je pun bijesa i stalno je psovao,iako je bio mirna i pobožna osoba.E,sad...mozak je "instrument",no manipuliranjem tog instumenta,postajemo sasvim drugačiji ljudi...To je zastrašujuće...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Duh i duša
PostPostano: Pet ožu 22, 2019 20:44 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 3062
Zanimljivo,kao i svi tvoji postovi,pogotovo,jer nikad čula za Aleksu,budem guglala ako se sjetim...
Dugo sam o tome razmišljala,a drugo ni ne mogu,osim razmišljati...tko zna što se tu događa...kod alzhaimera i ostalih bolesti...mislim,da je samo um upitan,dok duša ostaje negdje "po strani",no,čovjek može napraviti nešto što ne bi"želio"...Jednom sam čitala,kako je nesreća promijenila osobnost čovjeka,imao je ozlijede ako se ne varam frontalnog režnja,bio je pun bijesa i stalno je psovao,iako je bio mirna i pobožna osoba.E,sad...mozak je "instrument",no manipuliranjem tog instumenta,postajemo sasvim drugačiji ljudi...To je zastrašujuće...

To je istina... Nesretna ozljeda može promijeniti osobnost, ali i obična cista, hematom ili čak tumor koji se razvija u nekom dijelu mozga... Osim što može biti nagore, imam slučaj u užoj rodbini da se duhovno stanje čovjeku uslijed hematoma i epileptičnih napada promijenilo nabolje... I sad, zli jezici kažu da je to tek promjena osobnosti, a ja u tome vidim zaista obraćenje i Božji prst.

Ako bi kod nekih i bilo nagore, a da je razlog doista u fizičkoj ili mentalnoj bolesti, on sam ne bi bio suodgovoran za svoje možebitne grijehe, pa mu se to nebi niti ubrajalo, ali uvijek je bolje dok čovjek ima nekoga uz sebe koji moli za njega... Pa ako se sam ne može spasiti, da to barem bude po rukama bližnjega.


Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 12 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr