Katolički odgovori

privatne stranice s raspravama o suvremenim vjerskim temama
Sada je Čet pro 13, 2018 19:14

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Pravila foruma


Ovdje možemo postavljati svoja pitanja u vezi katoličkog nauka i duhovnosti,
a odgovore će pokušati dati prije svega oni sa teološkim znanjem.
Pitanja neka budu konkretna i jasna, te u vezi onoga što je bitno za naše spasenje i duhovni rast.



Započni novu temu Odgovori  [ 20 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2
Autor Poruka
PostPostano: Sub stu 24, 2018 09:29 

Pridružen: Čet tra 26, 2018 14:48
Postovi: 157
Fazlija je napisao/la:
Stoga mene zanima moze li moje iskustvo pomoci Dei i Hipreboli?


Hm, a meni pada na um tekst sv. Josemarie: "Ponekad se pojavi pred nama križ, a da ga nismo tražili: To je Krist koji pita za nas. I ako pred ovim križem, koji je iznenadan, a stoga možda i još mračniji, tvoje srce slučajno pokaže otpor ne žali ga. A kad te ono bude molilo za utjehu, ti mu, pun plemenite samilosti, reci polako, kao u povjerljivom razgovoru: Srce, srce, ti moraš na križ! Srce, moraš na križ!"

Ne mislim da je itko od nas "bez putra na glavi" i to me svaki put podsjeti i na hrpu mojih padova i prkosa koji su priječili praštanje i oko kojih još uvijek lomim koplja, jer još je ono ljudsko jače u meni. I još uvijek pokušavam shvatiti kolika je snaga potrebna, kolika je ta ljubav, koliko je to milosrđe za zbilja oprostiti i ne vraćati se više niti djelića sekunde na to?
No, opet, ima ona da zdrava osoba može riješiti bilo što ako se time dovoljno dugo bavi pa ja smatram da je potrebno:

1. U duhu oprostiti i blagoslivljati u srcu. To opraštanje nije glasno (jer onakve osobe nisu ni svjesne da su nekoga povrijedile), niti oslobađaju dotičnu osobu krivnje koju ima pred Bogom. Opraštanje je i radi nas, da oslobodimo ljubav u svom srcu i nadvladamo patnje.

2. S osobama koje su nas povrijedile, ali i sa svima ostalima koji su u našim životima, ako one nisu za otvoreni razgovor i ako te osobe nisu dovoljno emocionalno odrasle i zrele, ne vrijedi raspravljati niti nadmudrivati se jer može izazvati još svađa i boli, a ništa neće promijeniti. Svi smo mi slobodni ljudi koji svakog dana donosimo odluke.
Nikog od nas nisu učili da odgovaramo ne braneći se i većina ljudi pretpostavlja da će ih, ako se ne budu branili njihovi suparnici smatrati slabima i da će ih pregaziti. Međutim, ako možemo ostati mirni i nedopustiti da nas zahvati oluja, mi ustvari zadržavamo našu snagu. Naš Gospodin nam je dao da odlučujemo u slobodi i ako želimo nekoga promijeniti, igramo se onoga čega se ne bismo smjeli igrati.

3. Preuzeti svoj život u svoje ruke.

4. Osvijestiti i odbaci sva loša ponašanja koliko god ona bila bolna. Najčešće je tu riječ o rezultatu akumuliranih osjećaja, uloga, međudjelovanja i vjerovanja koja su nastajala dosta dugo i nije lako, ali uz dovoljno truda i volje i to je moguće.

5. Moliti, s potpunim predanjem u volju Božju jer velik bi propust bio ne moliti. Ja se uvijek sjetim onoga što je rekao poznati am. psihijatar - "Prije ili kasnije moramo odustati od nade za boljom prošlošću.", a ja nadodajem da zato možemo graditi bolju budućnost. :)


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon stu 26, 2018 23:42 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 246

Hm, a meni pada na um tekst sv. Josemarie: "Ponekad se pojavi pred nama križ, a da ga nismo tražili: To je Krist koji pita za nas. I ako pred ovim križem, koji je iznenadan, a stoga možda i još mračniji, tvoje srce slučajno pokaže otpor ne žali ga. A kad te ono bude molilo za utjehu, ti mu, pun plemenite samilosti, reci polako, kao u povjerljivom razgovoru: Srce, srce, ti moraš na križ! Srce, moraš na križ!"

Ne mislim da je itko od nas "bez putra na glavi" i to me svaki put podsjeti i na hrpu mojih padova i prkosa koji su priječili praštanje i oko kojih još uvijek lomim koplja, jer još je ono ljudsko jače u meni. I još uvijek pokušavam shvatiti kolika je snaga potrebna, kolika je ta ljubav, koliko je to milosrđe za zbilja oprostiti i ne vraćati se više niti djelića sekunde na to?
No, opet, ima ona da zdrava osoba može riješiti bilo što ako se time dovoljno dugo bavi pa ja smatram da je potrebno:

1. U duhu oprostiti i blagoslivljati u srcu. To opraštanje nije glasno (jer onakve osobe nisu ni svjesne da su nekoga povrijedile), niti oslobađaju dotičnu osobu krivnje koju ima pred Bogom. Opraštanje je i radi nas, da oslobodimo ljubav u svom srcu i nadvladamo patnje.

2. S osobama koje su nas povrijedile, ali i sa svima ostalima koji su u našim životima, ako one nisu za otvoreni razgovor i ako te osobe nisu dovoljno emocionalno odrasle i zrele, ne vrijedi raspravljati niti nadmudrivati se jer može izazvati još svađa i boli, a ništa neće promijeniti. Svi smo mi slobodni ljudi koji svakog dana donosimo odluke.
Nikog od nas nisu učili da odgovaramo ne braneći se i većina ljudi pretpostavlja da će ih, ako se ne budu branili njihovi suparnici smatrati slabima i da će ih pregaziti. Međutim, ako možemo ostati mirni i nedopustiti da nas zahvati oluja, mi ustvari zadržavamo našu snagu. Naš Gospodin nam je dao da odlučujemo u slobodi i ako želimo nekoga promijeniti, igramo se onoga čega se ne bismo smjeli igrati.

3. Preuzeti svoj život u svoje ruke.

4. Osvijestiti i odbaci sva loša ponašanja koliko god ona bila bolna. Najčešće je tu riječ o rezultatu akumuliranih osjećaja, uloga, međudjelovanja i vjerovanja koja su nastajala dosta dugo i nije lako, ali uz dovoljno truda i volje i to je moguće.

5. Moliti, s potpunim predanjem u volju Božju jer velik bi propust bio ne moliti. Ja se uvijek sjetim onoga što je rekao poznati am. psihijatar - "Prije ili kasnije moramo odustati od nade za boljom prošlošću.", a ja nadodajem da zato možemo graditi bolju budućnost. :)


Bledolika puno riječi napisati a ništa ne reći.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto stu 27, 2018 14:31 

Pridružen: Čet tra 26, 2018 14:48
Postovi: 157

Bledolika puno riječi napisati a ništa ne reći.


Dobar dan i vama. Bogu hvala da imamo vas koji puno toga kažete. Kako ono - svakom loncu poklopac. 8)

No, da se vratim na temu, baš jutros sam čitala hagio članak - "Putokazi do vrhunskog zvanja" što me podsjetilo na proces praštanja koji mnogi od nas zaboravljaju.
Taj proces se sastoji od:
*opraštam ti - bezuvjetno, što znači da ne prihvaćamo tuđu uvredu jer samo ono što prihvaćamo na nas utječe. Otpuštanjem zloće, nemara i grubosti druge osobe prema meni, čini nas slobodnim bićem, dok u protivnom zadržavanjem istoga nas same inficira i osposobljava da osim što smo povrijeđeni, zlo nanosimo i drugome.
*oprosti i ti meni - što te ne razumijem, što se ne zalažem za tebe i što se dopuštam povrijediti tvojom grubošću. Voljela bih da mi oprostiš jer još uvijek mislim da bi mogao postati bolji, a nećeš. Oprosti što mislim da je sva krivnja na tebi, što te stalno u srcu i riječima osuđujem. Oprosti što sam ohol i u sebi mislim d asam ja uredu i da sam dao sve što sam trebao. Oprosti mi.

Eto, ja ne znam djeluje li baš ovo, u hagiju tvrde da je put težak, ali vrijedan pa možda nije loše svima nam jednom ovo u nekoj situaciji probati.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned pro 02, 2018 12:25 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 246


Ovo mi liči na 12 pravila za život od Đžordana P.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pet pro 07, 2018 15:57 

Pridružen: Čet tra 26, 2018 14:48
Postovi: 157
Nisam pročitala knjigu, ali namjeravam. Ovo su možda više neke mudrosti iz hagioterapijskih knjiga i neke literature koju čitam, a zanima me.
Gledajte, neopraštanje i neoprostivo su dvije različite stvari.
Neoprostivo smješta odgovornost izvan nas, dok je kod neopraštanja odgovornost u našem vlastitom odbijanju da oprostimo.
To je razlika između preuzimanja odgovornosti za ono što radiš i okrivljavanja nekog drugog.

Jer, realno, navikne čovjek na sve, da živi s pola duše, da stvara neki svoj svijet, u koji smješta svoje snove, maštanja, želje. Navikne da preboli, nepreboljeno. Da izdrži, neizdrživo. Navikne da se tuđoj sreći raduje, da hoda na vrhovima prstiju, da ne bi tugu probudio i opet milijun puta sam sebe iznova sastavi.
Ali i život me naučio shvatila sam i da se mnogi ljudi zapravo boje zacijeliti svoje rane, jer je njihov cijeli identitet usredotočen na traumu koju su doživjeli. Ne znaju tko su izvan traume i da im je to toliko nepoznato da može biti zastrašujuće.
Može li im, i koliko tu Bog pomoći - ne znam. Nadam se da može.


Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 20 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr