Katolički odgovori

privatne stranice s raspravama o suvremenim vjerskim temama
Sada je Sub pro 15, 2018 10:03

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Pravila foruma


Ovdje možemo postavljati svoja pitanja u vezi katoličkog nauka i duhovnosti,
a odgovore će pokušati dati prije svega oni sa teološkim znanjem.
Pitanja neka budu konkretna i jasna, te u vezi onoga što je bitno za naše spasenje i duhovni rast.



Započni novu temu Odgovori  [ 24 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2
Autor Poruka
PostPostano: Pon ruj 24, 2018 07:56 

Pridružen: Pon sij 30, 2012 09:28
Postovi: 15

Da... potpisujem zadnju recenicu u potpunosti. Nadodala bih da je u danasnje vrijeme jako daleka pomisao da te netko voli i ceka unatoc svemu sta napravis/pogrijesis. Zivot je tezak pa je apstraktno povjerovat da te iza zivota ceka drugacije. Vjerujem da neki osjete Bozju ljubav i unutar ovog zivota. Zamislite koliko to mora da ucini ovaj zivot ljepsim i koliki je to blagoslov.


Da, svi bi trebali osjetiti Božiju ljubav, ako ništa svako jutro kad otvorimo oči: Bože hvala ti, još sam tu, dišem i živim!


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon ruj 24, 2018 08:09 

Pridružen: Pon sij 30, 2012 09:28
Postovi: 15
Znate što je rekao pok. T. Ivančić?
"Jer, u nebo se dolazi, tako da nekoga nosimo u naručju. U nebo nitko ne ulazi sam. Samo s nekim koga spašava i koga želi tamo unijeti. S nekim koji nije mogao sam u nebo, te mu je trebao netko tko će ga nositi. Ne možemo jedni bez drugih. Oprati drugoga, zaviti mu rane, uzeti ga na ruke i ponijeti kući, to je naše nebo. Ne ostaviti nikoga očajnog, ne dopustiti da nisi nekome obrisao suze, ne proći pokraj ispružene ruke koja moli za pomoć, ne zatvoriti oči pred jecajima drugih, ne pomisliti da si sam na svijetu, to je put prema sreći i odlaganju vlastitih tereta."

I znate što? Koliko god bilo teško, ja ne želim povjerovati u ništa drugo. Ne čini li vam se da je danas milijun ljudi odlučilo da ne budu osjetljivi. Otvrdnuli su svoju kožu, stvorili oklop oko sebe samo da bi izbjegli da budu povrijeđeni. Ali to ima svoju veliku cijenu. Nitko ih ne može povrijediti, ali im se nitko ne može ni približiti.
Kad Bog se čini daleko - možda jednostavno treba raditi ono po naputku Majke Tereza - ići kući i voljeti svoje bližnje, obitelj i sve one koje nam je On stavio na put - najbolje što umijemo i znamo.


Divni Tomislav Ivančić, kako je sve fino objasnio...upravo je to smisao našeg postojanja, kako li se čovjek veličanstveno osjeća kada pomogne nekome ali i kada drugi pomogne tebi, vidiš nisi sam.

@Dea, upravu si, kao da su ljudi postali preponosni, ne žele pokazati nikakve emocije...kao da su svemir za sebe, sami sebi dovoljni...otuđenost velika vlada svijetom i kako onda da taj ''milijun'' ljudi vjeruje?


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned lis 07, 2018 11:47 

Pridružen: Čet tra 26, 2018 14:48
Postovi: 159
Ivančica je napisao/la:

Divni Tomislav Ivančić, kako je sve fino objasnio...upravo je to smisao našeg postojanja, kako li se čovjek veličanstveno osjeća kada pomogne nekome ali i kada drugi pomogne tebi, vidiš nisi sam.

@Dea, upravu si, kao da su ljudi postali preponosni, ne žele pokazati nikakve emocije...kao da su svemir za sebe, sami sebi dovoljni...otuđenost velika vlada svijetom i kako onda da taj ''milijun'' ljudi vjeruje?

Slažem se Ivančice, no ipak - treba naći taj smisao. O tome je najviše govorio V. Frankl - https://book.hr/kako-otkriti-svrhu-i-sm ... ponizenja/
no, ne znam kako vi, ali ima dana kad je užasno teško, zar ne?


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Čet lis 18, 2018 20:13 

Pridružen: Uto ruj 18, 2018 19:14
Postovi: 12
Kad Bog se čini daleko - možda jednostavno treba raditi ono po naputku Majke Tereza - ići kući i voljeti svoje bližnje, obitelj i sve one koje nam je On stavio na put - najbolje što umijemo i znamo.


Da... Samo sta ako to ne znamo bas najbolje? Uz najbolje namjere...


Zadnja izmjena: ivana_2; Čet lis 18, 2018 20:19; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Čet lis 18, 2018 20:18 

Pridružen: Uto ruj 18, 2018 19:14
Postovi: 12

Da, svi bi trebali osjetiti Božiju ljubav, ako ništa svako jutro kad otvorimo oči: Bože hvala ti, još sam tu, dišem i živim!


Ovo pitam iskreno, iz iskustva zivljenja zivota koji je pun borbe: sto ako nam zivot ne pase, ako se netko nebi htio probudit nego dapace tesko mu je zivit i kraj gleda kao spas? Kako osjetit ljubav i biti zahvalan?


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Čet lis 18, 2018 20:21 

Pridružen: Uto ruj 18, 2018 19:14
Postovi: 12
Slažem se Ivančice, no ipak - treba naći taj smisao. O tome je najviše govorio V. Frankl - https://book.hr/kako-otkriti-svrhu-i-sm ... ponizenja/
no, ne znam kako vi, ali ima dana kad je užasno teško, zar ne?


Da...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub lis 20, 2018 19:26 

Pridružen: Čet tra 26, 2018 14:48
Postovi: 159
ivana_2 je napisao/la:

Ovo pitam iskreno, iz iskustva zivljenja zivota koji je pun borbe: sto ako nam zivot ne pase, ako se netko nebi htio probudit nego dapace tesko mu je zivit i kraj gleda kao spas? Kako osjetit ljubav i biti zahvalan?

Da... Samo sta ako to ne znamo bas najbolje? Uz najbolje namjere...

Draga Ivana,
vidjela sam jučer tvoje postove i prvo sam bila u žurbi pa nisam stigla odmah pisati, a potom sam mislila te izignorirati, no eto nešto ne da.
Neću pametovati i govoriti da postoji lijek, da postoji neki recept za smislom, ali ti mogu reći da nisi sama u svojim osjećajima, ali i da ima izlaza.
Nitko ne živi tvoj život za tebe ni umjesto tebe no postoji nada, postoji ona sjenka koja se vidi. Znaš, jedna šibica obasja cijelu prostoriju.
Ovo pišem jer mene su ti dugo držala tuđa svjedočanstva - Bog je milostiv, a mi smo maleni, a osobno iskustvo je (kako kaže T. Ivančić) najbolje uvjerenje za druge.

U slijed nekih životnih situacija za koje sam dijelom bila sama kriva, dijelom ne - raspala sam se. Dala sam otkaz, nisam vidjela smisao u svom životu i bila sam tako ljuta na Njega. Užasno. Bila sam poput robota koji obavlja zadatke, koji gleda tupo i koji se prisiljava nasmijati. Doživjela sam toliku dozu stresa i emocije su me preplavile da sam otupila. Jednostavno otupila i jedva bih čekala da mi ljudi koji su duboko u vjeri kažu nešto, a da im ja mogu reći - "eto ti, jesam ti rekla da nije tako". I iz inata samo da im mogu "nabit na nos" kakav je taj njihov Bog.
Tu smo bili u svađi On i ja - On koji je znao moje srce, On koji me mjesecima, godinama gledao kako klečim, plačem, molim, koji je znao koliko sam puta pogazila svoj ponos, koji je znao sve, ama baš sve je znao - tu smo bili On i ja, On koji je znao istinu, On koji je pravedan, On Svemogući koji ništa nije učinio...
Ali ono nešto mi nije dalo mira i odlučila sam svakog dana devetnice Gospi od Karmela ići na krunicu i misu, govoreći mu "eto da Te vidimo" i zadnjeg dana devetnice dobijem poziv za drugi posao.
Da ne razočaram druge, otišla sam ja na testiranje jedno, drugo, - oba kruga prođem i treće zadnje emotivno psihologijsko testiranje mi psihologinja kaže da sam dobila posao, ali da (znala je po mojim referencama da sam dosta u župi uključena) joj nije jasno kako na emotivnom planu po rezultatima testa sam vrlo loše, na granici s depresijom i da ona (koja nije praktična vjernica) u meni prepoznaje mirnoću koja je potrebna za taj posao (zaključivši da je to zbog tog vjerskog segmenta - molitve).
Ali mene to ne zanima, jednostavno - ne zanima. No, prihvatim posao, odem vani na edukaciju - i svaki dan mu govorim - znaš koliko me briga za Tebe, je li želiš čuti "Budi volja tvoja" - eto slušaj je, eto nek bude, jer boli me više briga. Ako misliš da ću ti se onako više moliti, možeš i to zaboravit"...
I jednostavno, molila sam da bih mogla drugima soliti pamet, ali manje nego prije, a molitvu sv. Josipu (koja mi je do tada značila) nisam mogla jer me bilo strah. Nisam mu vjerovala, ali nisam je mogla ni moliti jer što ako se i u Josipa razočaram? Sv. Josip mi je ostalo jedini.
Nisam Ga željela u svom životu, ali On je bio u meni - kao što je, Ivana, i u tebi.

Događalo se tu još puno toga, padala sam i ustajala, bila up i down, slavila ga i ljutila se, bila na životnoj ispovijedi...
Slomila sam sve svoje želje, sve, ali baš sve nade, čežnje sam ostavila i rekla mu doslovno "čini što želiš, ali me onda i oslobodi jer želim biti slobodna i želim živjeti". Ali, to je bio prvi put da sam bez fige u džepu to rekla i nedugo nakon toga, moj život je stvarno počeo se živjeti i danas sam slobodna od bilo kakvih "moranja".
Radim ok posao, kupila sam auto, ej - On mi je (vjeruj mi, nitko drugi nego On) posložio sve kao u filmovima - ja koja se svega boji, ću za koji dan otvoriti vlastitu firmu i ostvariti svoj san... a sve to se ne bi dogodilo da nije one male šibice na početku priče koja je obasjavala prostoriju i koja je tinjala u meni, kao što sam sigurna da tinja u tebi.
Onda kad on slomi našu volju, i kad mu damo priliku - On čini čuda. I danas ima loših dana, i danas sam stalno u borbi, a uvijek kao na rubu propasti - no učim se živjeti u slobodi s Njim - puštajući ga da bude Otac, a ja njegova (ne)poslušna kći.

Ne odustaj od života, ni od Boga jer On nije odustao od tebe. Kušnje su velike, ali su stanice na putu spasenja. Otkrivati osobne sposobnosti znači odlučiti se za život, a ti ih zasigurno imaš. Da, život je težak, suočavanje s problemima je bolno i teško, ali zbog problema duhovno i psihički sazrijevamo.
Scott Peck je milost nazvao čudom sretnih otkrivanja (usp. Jung i priča o skarabeju) jer milost je vrijedna i korisna stvar koju ne tražimo, koja je pristupačna svima, ali dok je neki koriste, drugi je ne koriste i opiru se "Mnogi su pozvani, malo ih je izabrano" jer odaziv milosti je odaziv napornom životu punom služenja i žrtvovanja. Milost je popraćena odgovornošću, obvezama i dužnošću. Bog od nas želi da postanemo On, da sazrijevamo na božanskom, jer On je Alfa i Omega, početak i kraj.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub lis 20, 2018 21:34 

Pridružen: Uto ruj 18, 2018 19:14
Postovi: 12
Dea hvala ti puno na odgovoru. Pustila sam suzu... da, ima nesto sto tinja i ta me nada tjera da se borim... Prolazim duhovnu samocu za koju vidim kako sam ju uzrokovala, i iskustvo udaljenosti Boga i nedostatka njega uz mene je tuga rijecima neopisiva, pa pisem na forumu, hvatam se za svaku slamku, svaku rijec koja drzi plamen da se ne ugasi... nadam se da ce i moja prica imat milostiv zavrsetak... najgore je sta je izvana sve ok al iznutra... hvala ti jos jednom i Bog te blagoslovio...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned lis 21, 2018 06:17 

Pridružen: Čet tra 26, 2018 14:48
Postovi: 159
Jednom sam dobila jedan mudar savjet - kad ne ide dan po dan, onda guraj sat po sat. I nemoj misliti da ja nemam želja, da nemam tihih patnji, da nemam stvari koje ne bole i bodu, ali svaki dan pokušavam najbolje što mogu - što opet ne znači da ne posrćem i padam.
Malo sam u gužvi, ali imaš pp.
Pozdrav.


Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 24 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr