Katolički odgovori

Dobar dan, imam neke nedoumice oko Biblije i zato sam odlučio otvoriti ovu temu kako bi mi pomogli oko tih pitanja. Unaprijed hvala !
Ako katolici vjeruju da nas Bog beskrajno voli itd. i da je on zapravo autor Biblije, zašto onda u Bibliji pišu neke tako grozne stvari, npr. silovanje nije ništa strašno i ta silovana žena se mora udati za silovatelja i s njime ostati do kraja života (Ponovljeni zakon 22:28-29), dok 6. BZ kaže "Ne sagriješi bludno !", žene nemaju pravo govora u crkvama (Korinćanima 1 14:34-35), ili često se za razne stvari propisuje smrtna kazna (Izlazak 35:2-3, Ponovljeni zakon 21:18-22...ima toga još ali neću sve pisati ovdje) iako 5 BZ kaže "Ne ubij!". Zašto bi Bog napisao da ljudi smiju imati robove koji su njihovo vlasništvo ? Zašto bi Bog u Bibliji koja je njegova riječ rekai da otac proda svoju kćer kao ropkinju ? Zašto bi rekao da se robove smije tuči jer su oni nečije vlasništvo, samo da ih se ne ubije, ali tuči ih je ok (Izlazak 21:2-3, 7-8, 20-22) ? Zašto bi rekao da homoseksualce treba smaknuti (Levitski zakon 20:13-14), ali opet zapovijedio "Ne ubij !" ? Zašto Isus kaže: "Nemojte misliti da sam došao donjeti na zemlju mir, nego mač." (Matej 10:34-35) iako kaže da trebamo ljubiti svoje bližnje ? I na kraju da još samo napišem kako Isus potvrđuje ovo sve što sam napisao i to ovim riječima: "Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim!Jer, zaista, kažem vam, dok postoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari. Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom." (Matej 5:17-20)
Hvala na odgovorima, pozdrav !

Biblija nije nastala u jednom dahu niti je to jedna knjiga, već je zbir knjiga (73) koje svaka na svoj način prate povjest jednog naroda. U njoj su sabrane i povjesne i pravne stečevine onog vremena, posebno kada je u pitanju Stari zavjet. Tu možemo pratiti kroz nekoliko tisuća godina svekoliki razvitak jednog naroda koji je bio pod utjecajem velikih kultura kao što su asirska, babilonska, egipatska, kasnije grčka...
Mi kršćani Bibliju čitamo kroz osobu Isusa Krista, tj. kroz njegov nauk koji je u najčišćem obliku prenesen po evanđelistima. U Starom zavjetu, primjereno vremenu, ima dosta toga što s gledišta Isusovog nauka više nije nosivo za našu vjeru i naš život, pa ipak i te knjige Crkva smatra 'nadahnutima' jer su dio povjesti Božjeg naroda, ali nipošto ravnopravno inspirativnim. To posebno dolazi do izražaja u liturgiji kako katoličkoj tako i u pravospavnoj.....
Nadahnutost biblijskih tekstova ne treba gledati bajkovito, kao da je izdiktirana direktno od Boga, sv. Duha tekstopiscu. Tako su u Stari zavjet ušla ondašnja dominantna filozofska učenja o postanku svijeta velikih kultura Bliskog istoka ( Knjiga postanka). Ili svadbena pjesma ljubavnog sadržaja (Pjesma nad pjesmama). Etika i moral također su odraz svoga vremena. Pa ipak ima divnih primjera do koje moralne visine se može vinuti čovjek koji se pouzdaje u Gospodina.
Biblija je knjiga života jednog naroda i pojedinaca. Život nije bajka. Tu je stalna borba između dobra i zla.
Konačno, Biblija može biti vodić kroz život onomu tko joj prilazi u poniznosti tražeći mudrost i istinu. Oholice i oni koji žele obezvrijediti vjeru u svemu, pa i u Bibliji naći će ono što su tražili; pomutnju, otrov i vlastitu propast.

Za razumijevanje Biblije treba imati "višedimenzionalne naočale". Ona nije zbirka prividno proturječnih propisa koje je jednostavno netko jako davno izdiktirao i koje bismo mi sada kao trebali bez razmišljanja izvršavati. Osobito treba razlikovati ono što ima vječnu vrijednost od onoga što je upućeno pojedinim naraštajima u prošlosti i više danas ne vrijedi. A najvažnije je imati u vidu postupno sazrijevanje objave, produbljenje, pročišćenje i oplemenjivanje iskustava vjere koje je zamjetno u svetim tekstovima. Zato je potrebno stare tekstove najprije sagledati u kontekstu tadašnjeg vremena i kulture (da vidimo kako je Bog komunicirao s njom i što je bilo u prvome planu), a nakon toga u kontekstu toga što ti tekstovi imaju reći nama danas.
Danas nemamo potrebe primjenjivati dobar dio Mojsijevog Petoknjižja koji se odnosi na propise o žrtvovanju, naprosto zato što više ne postoji starozavjetni Hram (da ne spominjem sada sve ono o Isusovoj savršenoj žrtvi). Jednako tako je nestalo i mnogoženstvo, iako ga Stari zavjet nigdje izričito ne zabranjuje, a praoci Izraela imali su više žena i konkubina. Nema više ni krvne osvete, iako je u Mojsijevo vrijeme i nešto kasnije postojala, pa su u Zakonu dane upute kako postupati u takvim slučajevima.
Kako se mijenjalo društvo, tako su i neke stare prakse jednostavno otpadale i bile prevladavane.

Pogrešno si iščitao tekst. Ovdje se ne radi o silovanoj djevojci, nego o udatoj mladoj ženi koju je muž lažno optužio da nije bila djevica i htio je od sebe zbog toga otjerati. Danas nam je to teško shvatljivo, ali tada je spolni moral bio daleko stroži nego sada, a predbračni seks je bio apsolutno neprihvatljiv. Žena koja nije bila djevica nije se mogla udati, a u tadašnjem patrijarhalnom društvu to je bila za nju prava katastrofa, morala bi do smrti ostati u roditeljskoj kući, bila bi na zlu glasu i nitko s njom ne bi htio imati posla. Ukoliko bi roditelji obmanuli mladoženju i njegovu obitelj da je buduća snaha djevica, a ona to ne bi bila, tada bi došli na iznimno zao glas kao lažljivci i prevaranti.
U tome leži i razlog dvojakog propisa u slučaju silovanja (v. Ponovljeni zakon 22:25-29): za silovanje zaručene djevojke (zaruke su imale veću važnost nego danas, i mladenci su već tim činom pripadali jedno drugomu) bila je kazna smrti, takvo silovanje smatralo se jednakim ubojstvu iz zasjede. Zaručena djevojka u pravnom smislu ne bi imala nikakvih posljedica, mogla se udati. Silovanje nezaručene djevojke značilo je da se ona, pošto više nije djevica, ne može za nikoga udati, jer tada žene nisu imale financijsku neovisnost kao danas. Nikakva smrtna kazna nad silovateljem ne bi joj u tom smislu pomogla. Zato je silovatelj imao obvezu njenog doživotnog uzdržavanja i morao ju je oženiti, jer je to bio jedini način da ona ima pravnu zaštitu u tadašnjem društvu. Danas nam je to jako čudno i neprihvatljivo, ali u tadašnjim društvenim prilikama čini se da je to bilo najmanje loše rješenje, jer prave alternative zapravo nije bilo. Odnosno, postojala je daleko gora alternativa: prije Mojsijevog zakona događalo se da bi obitelj silovane djevojke provela tešku osvetu nad pripadnicima obitelji silovatelja (v. Post 34, kad su Jakovljevi sinovi radi silovanja sestre Dine zapalili grad Šekem i pobili cijelu obitelj silovatelja).
Božja zapovijed "Ne sagriješi bludno" imala je i ima upravo za cilj prevenciju takvih događaja. Međutim, nisu je se svi prdržavali tada, a niti danas.

Osim katolika u to vjeruju i Židovi, pravoslavni i protestanti. Što se tiče autorstva Biblije, to je pitanje s više dimenzija, jer se ne može reći da je Bog vlastoručno "napisao" Bibliju (osim 10 zapovjedi na Sinaju), a osobito ne da ju je "napisao" odjednom, jer je Biblija nastajala tijekom tisuću godina, knjiga po knjigu. Tek od zaključenja starozavjetne zbirke koju su proveli Židovi, a kasnije zaključenja zbirke novozavjetnih tekstova koje je provela Crkva, možemo govoriti o Bibliji koju imamo danas.
Neke stvari u Bibliji očito su plod izravnog Božjeg obraćanja piscu (osobito kod proroka koji govore "Ovako govori Jahve" ili "ovo je riječ Jahvina"), neke su izvjesno plod vjerničkog razmatranja samoga pisca (osobito mudrosne knjige), neke su kronike (poput Ljetopisa), neke su poezija (Pjesma nad pjesmama). Dakle, imamo zbirku tekstova različite tematike i forme. U tekstovima se vidi da Bog nije potisnuo osobnost niti jezične osobine pisaca, nego da su pisci pisali u skladu sa svojim temperamentom i obrazovanjem.
Može se reći da je Bog neke stvari zaista izravno rekao, ali u većoj mjeri je nadahnuo ljude da pišu razmišljajući o njegovim istinama. Stari Židovi su jednom i drugom pridavali jednaku vrijednost, odn. smatrali da Bog stoji iza svega što je o njemu napisano u kanonski prihvaćenim knjigama. Za njih autoritet prihvaćenog teksta nije bio upitan.

Ovdje si upao u zamku istrgavanja jedne Isusove izjave iz konteksta cijele poruke, odn. od jednoga drveta nisi vidio cijelu šumu. Pročitaj cijelo poglavlje, pa ćeš vidjeti o čemu se tu radi: da Isus navješćuje kako će apostoli i učenici u prenošenju njegove poruke naići na veliko protivljenje i neprijateljstvo svijeta, čak dotle, da će neki od njih zbog toga poginuti. "Donijeti mač" znači izazvati razdor-stajalište prema Njemu i njegovoj poruci izazvat će razdore i neslogu među ljudima, čak i među članovima iste obitelji. Uostalom, to se obistinilo i na Njemu samome kada su ga ubili na križu.
To nije u suprotnosti s ljubavlju prema bližnjem, jer je naviještanje Evanđelja upravo izraz te ljubavi. Drugo je što to neki ljudi tada, a ni sada, nisu mogli smisliti.

To ne znači da žene nemaju pravo pisnuti u crkvi, nego da im nije povjerena služba poučavanja i vodstva zajednice. Isto je vrijedilo i u židovskim sinagogama, samo muškarci su mogli biti rabini. Sv. Pavao jednostavno prenosi neupitnu židovsku praksu u kojoj su muškarci bili vođe obiteli i zajednice i imali ulogu poučavanja djece, osobito sinova (v. Pnz 6:20-21) o vjeri (što ne znači da im žene u obitelji nisu pomagale). Jednako tako su isključivo muškarci mogli biti svećenici (za razliku od poganskih religija, koje su imale svećenice). S druge strane Novi zavjet spominje velik broj znamenitih žena koje su odigrale važnu ulogu u ranoj Crkvi.
Budući da je Sv. Pavao običavao pisati poslanice crkvama na temelju konkretnih pitanja koja su u tim crkvama postojala, moguće je da je u Korintu bilo zloupotreba s istupima pojedinih utjecajnih elokventnih žena koje su možda podvaljivale nepouzdan ili krivovjeran nauk (v. spomen lažne proročice Jezabele u Otkr 2:20). Korintski kršćani bili su uglavnom obraćenici s poganstva, u kojem je pojava ekstatičnih "proročica" bila uobičajena, pa su vjerojatno bili manje oprezni prema tome.

Ukratko ču opisati kako su mene i nas djecu na vjeronauku i nakon njega u župnoj knižnici obrazovali 80ih

1- Biblija se čita Nakon ispovijedi ,pričesti,pokajanja,molitve ili samo molitve (kod mene nakon krunice )
-- Prije čitanja Biblije zahvalimo se Bogu i prekrižimo
2-Biblija se ne čita bukvalno ,ona je napisana Božjim nadahnućima koji su oblikovani u riječi ,riječi dok čitamo oblikuju sliku u našoj svijesti a slika je proizvod naše svijesti te nemora značiti da je to upravo ta slika koju je Bog htio da mi vidimo ( npr rob ja ga mogu vidjeti kao bijeca muškarca,Ana ga vidi kao tamnoputog muškarca, Marija kao mladića , Vera kao ženu itd itd).
3-Biblija se čita strpljivo ,više puta isti tekst,
4-Čitajući Bibliju poželjan je osječaj ,stav bdijenja nad tekstom
5-Prethodno navedene točke su poželjne ali ne i obavezne

U našem kršćanstvu su presveti oci,nekad pa i danas Biskupi,svečenici ,Pape koji mogu svojim riječima objasniti začenje ( Na studiju teologije to je posebna znanost i nije to baš jednostavno). Svaki čovjek čitajući Bibliju može doći do značenja ,do nadahnuća ,shvaćanja teksta problemi nastaju kad se taj dojam osječaj pretvara u riječi.

Zašto bi Bog napisao da ljudi smiju imati robove koji su njihovo vlasništvo ?(Kako sam ja to shvatila :nije zabranjeno ali čovjek ima savjest i vjeru da odabere,robova je oduvijek bilo ima ih i danas mijenjaju se načini i sredstva kojima se robovlasnik služi, neki ljudi neznaju što će sami sa sobom, ljeni su da išta poduzmu njima uvijek netko treba da im kaže što treba da rade.

Zašto bi rekao da se robove smije tuči jer su oni nečije vlasništvo, samo da ih se ne ubije, ali tuči ih je ok (Izlazak 21:2-3, 7-8, 20-22) ?
rob-ropsto je današnjim riječnikom i ovisnost ,pa recimo ovisnost o pušenju po ovisnosti(ropstvu) se može tući(bez oholosti,mržnje prezira) riječima djelima ,nepiše da se po čovjeku može tući, čovjek rob može skinuti jaram svog ropstva kad se odrekne ropstva (npr pušenja ).Ja bar pojam ropstva ovisnosti prepoznajem u puno oblika ovisnost o tv,ovisnost o popustu,ovisnost o majci,ovisnost o tuđem mišljenju,ovisnost o modi,ovisnost o imiđu,ovisnost o mjestu za stolom gdje uvijek jedemo, politici, stranci,itd ,itd .Bog je stvorio čovjeka po svojoj slici i prilici a to je Ljubav ,a čovjek poznaje Ljubav kao takvu kojastvara, razvija se ,poštuje,brine,vjeruje ,,,,što će reći Ljubav čovjeku nije sama sebi smisao ,nešto statično i nešto što se uvijek i stalno na isti način istim sredstvima ponavlja
Ovi moji zakljuci nis u izvedeni samo od navedenih rečenica u Bibliji .pokušala sam sažeti moje odgovore na neka pitanja ima ih mnogo

izvinjavamse ovog trenutka sam vidjela poruku uz naslov ove teme da prednost u odgovorima imaju oni koji posjeduju teološko znanje .
Ja sam samo Vjernik

Gle, nisam ni ja formalno teološki obrazovan, ali nešto tu pokušavam odgovoriti.
Kad tražiš neku temu u Bibliji (poput ropstva), potrebno je da imaš u vidu dvije stvari: povijesni kontekst u kojemu neka tema počinje, sličnosti i razlike prema toj istoj temi u nebiblijskim sredinama i narodima, te razvoj teme kroz Stari zavjet prema Novom zavjetu. Pogriješit ćemo ako tadašnje prilike jednostavno osudimo s pozicije 21. stoljeća (u smislu da su to sve bili neobrazovani primitivci zato što nisu imali parlamentarnu demokraciju, nuklearne elektrane i računala). Stara vremena imala su dručkiju logiku od današnjeg, ali to ne znači da ljudi tada nisu bili razumni i da njihovo iskustvo nema za nas danas nikakvu vrijednost. Ropstvo je od pamtivijeka bilo neodjeljivi dio ekonomskih odnosa, i nitko u Novome ni Starome Zavjetu nije mogao zamisliti gospodarstvo bez robova. Međutim, pri čitanju vidiš kako je već stari Izrael u svojem zakonu imao mnogo povoljnije odredbe za robove u odnosu na poganske narode. Tako bi Izraelac, koji bi se morao prodati za roba, nakon sedam godina dobio bezuvjetnu slobodu i nisu ga gazde mogli držati u ropstvu bez njegovog izričitog pristanka i želje (v. Pnz 15:12-18). Štoviše, morali su odlazećem robu dati i nagradu i dopustiti mu da odvede i svoju obitelj. Izraelci su morali milostivo postupati prema robovima jer su i sami bili robovi u Egiptu, i to im je Bog stalno "nabijao na nos".
U Novome Zavjetu pak dobivamo nešto posve novo: robovi, kojima antika nije davala ljudsko dostojanstvo (Rimljani su robove smatrali "oruđem koje govori"), uzdignuti su u status Božje djece (nakon krštenja), i pred Bogom imaju isti položaj kao i svi slobodni ljudi (v. Kol 3:11). Upravo kršćanstvo je, nastavljajući starozavjetnu židovsku praksu, izjednačilo položaj robova i slobodnih pred duhovnom vlašću. To je bio temelj kasnije političke emancipacije robova.