Je li Euharistija simbol ili stvarna prisutnost Isusova?

 

U osnovi rasprave, postavlja se pitanje trebamo li Isusove riječi "Ovo je tijelo moje" i "Ovo je krv moja" tumačiti doslovno ili samo simbolički. Isus je često govorio u prispodobama, a u drugim zgodama pak vrlo otvoreno i direktno. Zato treba pažljivo i detaljno razmotriti sve značajne okolnosti.

Promotrit ćemo odlomak 6 Ivanovog evanđelja koji počinje Isusovim pokazivanjem potrebe da se nahrani fizičko tijelo. (Iv6,1-15). Zatim Isus naglašava razliku između duhovne i tjelesne hrane:
"Ja sam kruh života.Tko dolazi k meni,neće ogladnjeti;
tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada." (Iv 6, 35-36)

Isus potom govori o svojoj žrtvi:
"Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta." (Iv, 6, 50-51)

Slušatelji ostaju nemalo iznenađeni ovim riječima.
"Židovi se nato među sobom prepirahu: "Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" (Iv 6,52,53)

Stoga Isus još jednom potvrđuje i otvoreno navješta euharistijsku tajnu:
"Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.'' (Iv, 6, 53-56)
"Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni." (Iv 6, 57)

Isus upotrebljava poznati rječnik da jasno kaže da se ne radi o nekoj slici, o simbolici, o blagovanju u vjeri, nego o istinskom, stvarnom blagovanju njegova tijela i krvi. Jasno je što Isus tvrdi, jer On ne povlači Svoje riječi i ne kaže da je to nova usporedba. Stoga nam je shvatljiva zbunjenost, sablazan u narodu:
"Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: "Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?" A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: "Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?" (Iv 6, 60-62)

Isus zbog važnosti značenja ovih riječi čak dopušta da ga mnogi učenici napuste:
"Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.
Reče stoga Isus dvanaestorici: "Da možda i vi ne kanite otići?" Odgovori mu Šimun Petar: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" (Iv 66-68)

Naznake za isto shvaćanje zapažamo i u ostalim Evanđeljima:

''I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: "Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!" I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: "Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.'' (Mt, 26, 26-28)

''I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: "Uzmite, ovo je tijelo moje." I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: "Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.'' (Mk, 14, 22-24)

''I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen." Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva." (Lk, 22, 19-20)

Nigdje ne razabiremo činjenicu da bi ove riječi trebali shvaćati simbolički. Takvo što bilo bi osnovano u slučaju da stoji ''Ovo je znak (ili simbol) mojeg tijela'', no Isus jasno kaže: ''Ovo je moje tijelo''. Tražeći nasilu simboliku u svemu tome, neki će izraz "na spomen" pokušati povezati s time da je sve to simbolično. No za to nema nikakve osnove, čak i hvatanje za taj izraz izvan konteksta je dvojbeno, jer je grčka riječ "anamnesis" koja znači spomenuti se, u Bibliji najčešće korištena u žrtvenom kontekstu, kao žrtva u znak sjećanja.
Katolički nauk uči da ono što je sam učinio na Posljednjoj večeri, Gospodin je povjerio svojoj Crkvi riječima: "Ovo činite meni na spomen." To nije samo spomen prošlog događaja, već događaj koji neprestano traje, a misni obred ga čini nazočnim.

Još jedan redak Protestanti koriste kao navodni dokaz simbolizma: "Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa" (Iv 6,63). Ovdje Isus razjašnjava važnost i potrebu za duhovnom hranom. No kada bi pokušali forsirati izvan konteksta izraz "tijelo ne koristi ništa", kao izgovor protiv stvarne Isusove prisutnosti, zanijekali bi potrebu utjelovljenja i čovještva Isusa Krista.

Gledajući cijelokupnu Bibliju i kontekst svih ovih riječi i navoda, jasno je da je u Isusovim riječima stvarnost koja nadilazi naš razum, a ne simbolika. Ljudi ne mogu shvatiti da mi ne jedemo meso i krv povjesnog Isusa (kako nas neki protestanti pokušavaju prikazati), već primamo stvarno tijelo i krv utjelovljenog, ali bezvremenskog, duhovnog i proslavljenog Krista.
Činjenica je da tijelo treba fizičku hranu da preživi ili će umrijeti. Isto tako duša treba duhovnu hranu da izbjegne duhovnu smrt, odvojenost od Boga. Ta duhovna hrana ne može biti simbolična gesta jer samo simbol ne može nahraniti duh. Duhovna hrana je jednako realna kao i fizička hrana.

ZAŠTO JE EUHARISTIJA ŽRTVA?

Protestanti pokušavaju napasti katolički nauk da je euharistija pravo tijelo i krv Isusa Krista slijedećom logikom: Ako se na katoličkim misama pojavljuje prava žrtva Isusa Krista, tada se žrtvuje ponovno i u neskladu je s Hebrejima 6,4:
"Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili Lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju."

Ovaj citat je opet izvan konteksta i nema nikakve veze sa euharistijom, govori se o onima kojima je dano da čuju riječ Božju, a svejedno se okreću od njega natrag u trajni grijeh (usput Heb 5,11-Heb 6,7).
Uostalom sam katolički nauk sasvim je drugačiji od onoga što pokušavaju sugerirati protestanti:

Crkva uči da je žrtva na križu bila potpuna i savršena. Euharistija nije nova žrtva Krista, već nova ponuda iste žrtve. Bog nije ovisan o vremenu niti prostoru, pa je i Euharistija kao "Dar s Neba" prisutna na svim mjestima u svim vremenima.
Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: "Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje" i "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na Križu i tu istu krv koju je prolio za mnoge "na otpuštenje grijeha" (Mt 26,28).
Euharistija je, dakle, žrtva jer posadašnjuje žrtvu Križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod.(KKC, 1366)

Sakramenat euharistije ne teži tek za prisutnošću, već mu je konačna svrha žrtva i gozba. Nije krajnji cilj pretvorba kruha i vina, nego pretvorba nas u tijelo Logosa. U tom zajedništvu prožimaju se Bog i čovjek.
"Zar nije posvećeni kalež, koji posvećujemo, zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? A to znači: Jedan kruh, jedno tijelo smo mi, mnogi." (1Kor 10,14-17)

Euharistija je susret s Kristom. Moj svijet postaje njegov
Euharistija je zajedništvo s drugim ljudima. Što smo bliži njemu, bliži smo i drugima.
Euharistija je dar. Daruje se, i poziva na darivanje.
U Euharistiji dajemo Kristu ono što jesmo, a on nama daje ono što on jest.

U misi se, dakle, ne prinosi žrtva koja bi Bogu davala zadovoljštinu (ona je već dana). Misa je primanje onoga što nam je Bog u Kristu dao. Sakramenat čini da Kristova smrt bude za me, za moj sada i ovdje. Novo što pridolazi jest hvala Bogu za dana dobročinstva. Kršćanska žrtva se ne sastoji u prikazivanju darova, nego u zahvaljivanju na primljenim darovima.
Kada Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-čin Kristova Vazma koji biva prisutan: žrtva koju je Krist na Križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktualna: Kad se god na oltaru slavi žrtva Križa, kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac, vrši se djelo našeg otkupljenja.

Za kraj donosim jednu slikovitu prispodobu:

Neki čovjek dođe monahu i kaže mu: "Kako mogu vjerovati da od običnog kruha i vina postaju Isusovo tijelo, dakle tijelo i krv?" Monah mu odgovori: "Ako već tvoje tijelo, koje se hrani kruhom i vinom to vino pretvara u meso i krv, zašto to isto što je tebi moguće ne bi bilo moguće i Bogu, koji je kao tvoj Spasitelj zasigurno moćniji od tvoga tijela?"

"No dobro", reče čovjek, "a kako može u tako malenoj hostiji biti prisutan čitavi Isus Krist?" Monah mu odgovori: "Krajolik koji je pred tobom, vidiš li?" "Vidim" - potvrdi čovjek. "Eto", nastavi monah, "i rijeka, i dolina, i brdo i stabla pred tobom, sve je to tako veliko, a tvoje oko je maleno. Pa ipak sve to stane u tvoje maleno oko."

"Još jedno bih volio znati: Kako može jedan isti Krist u isto vrijeme biti prisutan u stotinama i tisućama hostija ovdje i širom svijeta?" Monah uze zrcalo i dade čovjeku da se ogleda: "Koliko osoba vidiš?" - upita. "Samo jednu, sebe!" - odgovori čovjek. Tada monah pusti ogledalo na pod i ono se razbi u desetke i stotine komadića. Zatim reče čovjeku: "Pogledaj dolje, koliko sada likova vidiš?" "Doista, vidim na desetke i stotine likova" - odgovori čovjek. I ništa više nije pitao.